NADIRA ŠKALJIĆ MINGASSON UdruŽene

NADIRA ŠKALJIĆ MINGASSON: EVROPSKI BRANDOVI SE SVE VIŠE OKREĆU EVROPSKOJ PROIZVODNJI

Ona je Sarajka i to je obilježilo njezin život. Bio bi to možda najpošteniji uvod u ovaj intervju i razgovor s mojom sugovornicom Nadirom Škaljić Mingasson. Naime, podjednako snažan dojam na mene ostavili su njezina profesionalna spretnost, snaga, ustrajanost i uspjeh, kao i emocije koje stoje u podlozi, ili pozadini priče. Ova predsjednica Udruženja žena za očuvanje rukotvorina u BiH pod nazivom “UdruŽene”, zahvaljujući jednom sentimentalnom spontanom trenutku, napustila je svoj život u Parizu i karijeru u modnoj industriji, kako bi se vratila u rodno Sarajevo i ondje promijenila život za stotine žena izgradivši uspješnu platformu za proizvodnju i plasman njihovog ručnog rada. Tržište je međunarodno. Brandovi s kojima surađuju su vrhunske modne kuće. Interes je velik. Konkurencija mala. Za žene koje hrane svoje obitelji iz ovog posla, to nije samo posao. To je nova snaga, utočište, okretanje prema budućnosti koje pomaže da se ne osvrću na prošlost.

Nadira, uskoro će 10 godina od pokretanja udruženja “UdruŽene”. Kad se osvrnete, kako izgleda sve što ste postigli u tom periodu pretočeno u brojke, a kako iz osobne točke gledanja?

Nemamo neke precizne statistike o broju educiranih, ali slobodno mogu reći da je kroz “UdruŽene” prošlo više od 500 žena, što kroz edukaciju, što kroz proizvodnju ručno pletene odjeće. 

Proizvedene količine se mijenjaju iz godine u godinu. 2013. kada smo imali našu prvu proizvodnju za izvoz uradili smo oko 800 komada, dok se u 2019. godini, kada smo imali najveći promet, broj proizvedenih komada popeo na 30 000. 

Naši proizvodi se prodaju na 4 kontinenta: Amerika, Azija, Evropa i Australija.

Trenutno sarađujemo sa desetak dizajnera iz Evrope i Amerike, a od početka našeg djelovanja smo sarađivali sa sigurno 50-tak klijenata iz cijelog svijeta. 

Što se tiče osobne tačke gledanja, najveći uspjeh mi je što sam uspjela da motivišem i pokrenem tako veliki broj žena i da kreiram jednu „žensku zajednicu“. Ambijent u našem udruženju je poseban. Ovdje niko ne radi «samo» za platu. Ovdje svaka članica i uposlenica rade zato što vole ovaj posao i zato što iskreno žele da lično doprinesu promjenama u društvu i, naravno, u svojim životima, a to je bila moja prvenstvena motivacija pri pokretanju udruženja. Ja i dalje mislim da zajedno, složno, uporno i hrabro možemo doprinjeti poboljšanju pozicije žene u našem društvu. Rad sa našim ženama je za mene ogromno iskustvo i životna lekcija. Mnoge od njih su doživjele gubitke bližnjih u ratu, neke su i žrtve seksualnog nasilja. Uprkos svim traumama koje su preživjele, one i dalje stoje uspravno, dostojanstvene su i spremne za dalju borbu kroz život. Mislim da bi nam svima trebale biti primjer. 

Što je bila prekretnica ili ključni trenutak koji vas je nagnao da svoje iskustvo, znanja i kontakte koje ste stekli radeći i živeći u Francuskoj odlučite usmjeriti u projekt koji pomaže ženama u BiH?

Mislim da su bile dvije glavne motivacije. 

Kad sam postala majka slučajno sam stupila u kontakt sa ženom koja je ostala bez sina u ratu i od koje sam kupila plavi džemper sa šarenim heklanim cvjetićima za mog tek rođenog sina. Njena priča i tragedija su me kao mladu majku veoma ganuli, pa sam joj predložila da probam da promoviram njene rukotvorine u Parizu i to je bio okidač. Drugi jak motiv je bio ponovno povezivanje sa Bosnom i Hercegovinom. Ja sam u ratu otišla iz Bosne i Hercegovine i to je na izvjestan način za mene bila trauma, gubljenje neke ravnoteže. Nadala sam se i željela sam da kroz ovaj projekat uspostavim ravnotežu između mog pariškog i sarajevskog života. Dakle, ključni trenuci i motivacija su isključivo lični, a sve ostalo je došlo usput.

 

Kao udruženje, samoodrživost i financijsku neovisnost zaslužili ste ispunjavajući visoke standarde inozemnih klijenata za koje izrađujete odjeću. Stotinjak obitelji uzdržava se zahvaljujući prihodima od prodaje. Kako ste to uspjeli organizirati i postići? Što je bilo najsloženije i najkompleksnije u tom procesu pretvaranja tradicionalnog ručnog rada u profesiju?

Uspjela sam zahvaljujući mojoj vjeri u ovaj projekt i ogromnoj podršci i pomoći od porodice, prijatelja i bliskih saradnika. Od samog početka sam vjerovala u projekt i uprkos preprekama nisam odustajala. 

Što se tiče rada sa pletiljama, najveći izazov je bio da ih naučimo da više ne pletu za rodbinu i komšije nego da sada pletu za ljude koji imaju visoke standarde i zahtjeve te žele da proizvod izgleda onako kako su ga oni zamislili, a ne onako kako su pletilje htjele da ga urade. Dakle, najteže nam je bilo usmjeriti ih i naučiti da imaju profesionalan stav i odnos prema pletenju, tj. da poštuju standarde, norme, dimenzije, rokove isporuke itd. Naše žene su vrlo ponosne, pogotovo kada se radi o ručnom radu, i nije im bilo lako da prihvate da mnoge stvari oko ručnog rada tek trebaju da nauče, kao i da prihvate da mogu i da pogriješe. 

Uspjeli smo u tome mislim iz razloga što prema ženama nismo imali ni arogantan ni sažaljevajući stav. Jednostavno smo prolazili kroz te procese zajedno, trudeći se što više da valorizujemo njihov angažman i njihov rad, pomažući im da nauče nove stvari i isprave stare greške. 

Vrlo bitan element je i činjenica da su morale i trebale da shvate da ovaj posao nije humanitarna pomoć, tj. da naša uloga nije da njima udijelimo neku marku nego da one tu marku časno zarade.  

Koji su bili prvi klijenti koji su prepoznali potencijal, a tko su oni danas?

Naš prvi klijent je bio francuski brend «Agnes b», prilično velika modna kuća. Rad s njima smo ostvarili zahvaljujući mojoj prethodnoj saradnji s njima, dakle to je bio prilično «lagan posao». Prvi klijent s kojim smo počeli sarađivati, neovisno o mojim prethodnim kontaktima, je jedna mala francuska dizajnerska kuća koja je i sama bila na svojim počecima. Generalno, u početku smo sarađivali sa manjim firmama i sa dizajnerima koji tek počinju. Kako smo sticali iskustvo i reputaciju, počele su nam se javljati i veće i poznatije dizajnerske kuće.

Danas radimo uglavnom sa većim i poznatim brandovima kao što su njemački «Maiami», belgijski «Les Tricots d’O», austrijski «Muhlbauer», francuski «Jean Patou» itd. 

NADIRA ŠKALJIĆ MINGASSON UdruŽene

UdruŽene studio, Sarajevo, BiH

Tko vam je “konkurencija”, odnosno, gdje je još uvijek ručni rad zastupljen i dobro organiziran? Jeste li učili iz takvih primjera ili ste kompletnu stvar sami postavili?

Ručni rad je još uvijek zastupljen na istočnoevropskom području kao što su Rumunija, Bugarska, Turska i Grčka, ali nisam upoznata da postoji jedna ovako velika i profesionalna struktura kao što je naša. 

U Peruu postoji dosta malih preduzeća koje se bave ručnim radom i te su firme vrlo dobro radile i poslovale. Međutim, usljed pandemije, njihovo tržište se fokusiralo uglavnom na Ameriku. Evropski brandovi se sve više okreću evropskoj proizvodnji. 

Mi smo kompletnu organizaciju sami postavili i počeli smo od nule, bukvalno u jednoj maloj garaži u Sarajevu. 

Dakle konkurencija nam nije velika, a klijenata i potražnje imamo sve više, tako da nam je sljedeći zadatak proširenje kapaciteta i možda otvaranje filijala u regiji. 

Na koji način ste otvarali nova tržišta i stjecali nove klijente? Pretpostavljam da je situacija s koronom utjecala na mogućnosti i dosadašnji tijek plasmana i prezentacije vaših potencijala i proizvoda.

Klijente smo sticali najviše zahvaljujući našem učešću na međunarodnim sajmovima mode u Parizu, Firenci, Tokiju. Učešće na sajmovima je velika investicija, ali je najbrži i najlakši način za uspostavljanje kontakata sa klijentima. Sajmovi mode su istovremeno i vrlo inspirativna mjesta. Tu stičemo nova poznanstva, razmjenjujemo iskustva sa svim akterima međunarodne mode- od proizvođača vune, preko krojača, dizajnera, modelista, do agenata i distributera. Dobra web stranica kao i održavanje Facebook i Instagram stranica su podjednako dobri načini za sticanje novih klijenata.  Nama najdraži način je preporuka od strane zadovoljnih korisnika naših usluga. 

Korona je naravno uticala na naš rad i prošla godina nam je bila veoma teška. Međutim, dugotrajne posljedice korone su za nas pozitivne. Naime, sve više i više dizajnera se okreću evropskoj proizvodnji, slow fashion pokretu, prirodnim materijalima i odgovornoj proizvodnji i kupovini. Veliki su izgledi da će 2021. godina za nas biti rekordna po broju novih klijenata. 

NADIRA ŠKALJIĆ MINGASSON UdruŽene

Pokrenuli ste i vlastiti brand odjeće te showroom u Sarajevu. Cijeni li se više ovaj oblik ručnog rada u inozemstvu ili kod nas? Kakvo je vaše iskustvo i dojam? Također, koliko često surađujete s dizajnerima s ovih područja?

Ugodno smo iznenađeni interesom koje su domaći klijenti iskazali za naše proizvode. Iskreno rečeno, nismo očekivali tako pozitivne reakcije i toliki promet, pa zaključujem da je ručni rad i kod nas sve više cijenjen. Dugo godina je bio vezan za čarape, kape, prsluke, dakle artikle koji su funkcionalni i griju. Sada, i kod nas ljudi počinju da shvataju da ručno rađeni modni artikli mogu da budu izuzetno lijepi, moderni i kreativni. Sarađujemo i sa lokalnim dizajnerima, uglavnom iz Sarajeva, a ostvarili smo i par saradnji sa dizajnerima iz Hrvatske i Srbije. Vrlo smo sretni kada radimo sa lokalnim dizajnerima jer u tim situacijama imamo osjećaj da je naša priča  upotpunjena. Još kad bi mogli naći lokalno predivo koje odgovara našim standardima, bili bi presretni.

Izrađujete odjeću od najfinijih i kvalitetnih materijala. Gdje ih nabavljate te da li koristite i domaću vunu?

Materijal kupujemo uglavnom u inostranstvu. Najbolje i najpoznatije predionice vune su u Italiji, pa je i nama najveći broj snabdjevača iz Italije. Pored Italije uvozimo materijale i iz Španije, Perua, Njemačke, pa čak i Japana. Domaću vunu koristimo uglavnom za dekorativne predmete i za ćilime, jer je prilično gruba i nije primjenjiva za odjevne predmete.

Kroz udruženje pomažete i pomogli ste mnogima. Cijeloj jednoj zajednici žena koja je zahvaljujući vašem radu dobila priliku za emancipaciju, osnaživanje, rast i razvoj, kao i duševni mir. Što je najbolje što ste vi dobili iz ove priče kojoj ste se u potpunosti posvetili, počevši s preseljenjem obitelji u Sarajevo, te 2012. godine?

Najbolje sto sam dobila je ogromno iskustvo koje sam stekla u radu sa ženama i koje će mi sigurno pomoći da dalje idem uspravno kroz život. Postoji naravno i velika satisfakcija što je projekat u koji sam uložila mnogo i uspješan, i što je moj rad doprinjeo velikom broju žena da opstanu i poboljšaju život. Drago mi je isto što su moja djeca koja su rođena u Parizu osjetila Bosnu, naučila nove običaje, usavršila jezik i stekla jedno životno iskustvo koje ih čini različitim i zrelijim u odnosu na njihove vršnjake u Parizu. 

Dakle, generalno vrlo pozitivno životno i poslovno iskustvo i odličan temelj za dalju nadogradnju.

Kako vidite budućnost “UdruŽenih”?

„UdruŽene“ će vremenom, i na nekom dugogodišnjem planu, morati uvesti i mašinsku proizvodnju. Žene s kojima trenutno sarađujemo će za 10-tak do 15 godina biti u godinama kada im pletenje više neće moći biti glavna aktivnost, a mlade generacije su zauzete ili studijama ili početkom poslovne karijere, tako da ćemo mi za 10-tak godina biti u manjku kapaciteta za proizvodnju ručno rađenih modnih artikala. Dakle, rast ćemo i razvijat ćemo se kao do sada i istovremeno početi uvoditi mašinsko pletenje kako bi, kada ova trenutna postava ode u penziju, ostavili iza sebe strukturu koja će i dalje moći obezbjeđivati posao ženama u Bosni i Hercegovini. 

Jelena Petković
infomjera@gmail.com

Dizajnerica pletiva koja stvari radi na svoj način, kao Antuntun. Sebe naziva anarhističnom pletiljom, zbog eksprimentalnog pristupa pletenju. Luduje s bojama i krojevima, ali s mjerom. Dovoljno da kreacije budu atraktivne za pistu i ulicu istovremeno. Da u njima ima i punka i francuskog šarma istovremeno. Da zbuni i samu sebe, jer ne zna ponoviti ništa što je do sada isplela. Nadjite je na Instagramu kao @mjera_

No Comments

Post A Comment