YSK GOST: TEKSTILNA INDUSTRIJA, FEMINIZAM, I NEDOSTATAK PREDIVA NA NAŠIM PROSTORIMA

Ako danas na prostorima nekadašnje Jugoslavije poželiš plesti, heklati ili šivati s kvalitetnim prirodnim materijalima, teško da ćeš u lokalnoj najbližoj trgovini naći ono što ti treba po povoljnoj cijeni. U Sloveniji ili Hrvatskoj problem je nešto manje izražen jer, zahvaljujući članstvu u EU, možeš naručiti s interneta iz bilo koje EU zemlje bez straha od carinjenja pošiljke. U nekoliko trgovina u Hrvatskoj našla sam i uvozna prediva solidne kvalitete, cjenovno daleko od povoljnog, a kada bih i pitala zašto pune police sintetičkim vlaknima, zašto ne nabavljaju prirodna vlakna, odgovor bi bio ili da nema interesa za ručno pletenje ili da se kupci ravnaju i kupuju prema cijeni, a ne prema sastavu. Ispada da se malo toga promijenilo otkako sam ja zadnji put kupovala predivo za džemper prije dobrih 30 godina u Rijeci.

U kutijama u kojima čuvam vunu, uglavnom ostatke od nekad davno ispletenih džempera, pronašla sam netaknute štrenice vune s kojima smo tih davnih dana pleli. Vune tog doba bile su Tina tvornice Beti iz Metlike, sastavom svega 29% strižena vuna i 71% poliakril, i identična Šeherezada Apatexa iz Apatina, dok je Lucija Pazinke iz Pazina imala čak 40% vune u svom sastavu, a među ostacima te reliktne i raritetne vune pronašla sam i vunu Itexa iz Iloka s 50% mohaira, doduše uvoz iz Italije, nekoliko štrenica Lokateks vune iz Škofje Loke i jedno malo klupko Teteksove Menade (ili tako nekako, ne sjećam se više). S pamučnim koncima je situacija bila daleko bolja, mogli smo birati između konaca za pletenje i heklanje zagrebačkog Unitasa, sinjske Dalmatinke ili vranjskog Yumcoa i titogradskog (OK, znam da je danas Podgorica) Titeksa. Na žalost, baš se i nismo mogli pohvaliti kvalitetom koju danas tražimo u kupovini prediva za ručno pletenje, ali tada je i ostatak svijeta bio preplavljen sintetikom i vunom koja bi danas teško pronašla kupce. Od svih gore spomenutih predionica još uvijek su aktivni Unitas, Yumco i makedonski Teteks. Ostale predionice i značajni dio tekstilne industrije nestao je raspadom Jugoslavije, malverzacijama u privatizaciji, stečajevima koje su izazivali kojekakvi ‘menadžeri’ s jedinim ciljem da ostvare osobnu dobit i novonastalim novim državama kojima tekstilna industrija nije bila dovoljno prioritetna i zanimljiva da bi joj pomogli da preživi period tranzicije. Feministkinja u meni se pita nije li to slučaj i zato što su u tekstilnoj industriji uglavnom bile zaposlene žene, kojima novi konzervativni val ponovno dodjeljuje tradicionalnu ulogu majke i domaćice? Pitam se i ne bismo li i mi danas imali na raspolaganju lako dostupno, cijenom povoljnije domaće predivo da su spomenute predionice preživjele privatizacije i pretvorbe? Generacije mlađe od mene teško da uopće znaju za konac Dalmatinke iz Sinja, najbolji konac svih vremena za pletene majice s prekrasnom paletom boja, pa vam preporučam članak o izložbi posvećenoj toj tvornici

Sve ako i kao razlog propasti tekstilne proizvodnje prihvatimo činjenicu da je preseljenje proizvodnje iz matičnih država na istok, u zemlje jeftinije radne snage, globalni trend, pa smo i mi postali preskupi u odnosu na Moldaviju, Albaniju ili Bangladeš, a o Kini i da ne govorimo, ostaje tužna činjenica da za propast jedne Dalmatinke ili Pazinke nisu krivi globalni trendovi.

Iako se ovce mogu pronaći u svakom kutku mediteranske obale, to nisu ovce koje primarno daju vunu, kao merino ovce. Iako su neke vrste križali s merino ovcama da bi dobili kvalitetniju vunu (recimo u dubrovačkom zaleđu i okolici), generalno gledano, vuna hrvatskih ovaca je loše kvalitete. To ne znači da se ne bi mogla iskoristiti za neke druge namjene, osim prediva za pletenje, ali kada na nivou države nemaš predionicu i organizirani otkup vune, runo će završiti kao otpad i zagađivati okoliš. Neki od pokušaja da se otočka vuna iskoristi su napravljeni na Cresu i Braču, ali ne mogu lokalni entuzijasti riješiti problem s vunom koja nema nikakve namjene i koja se nema gdje obraditi, a obrada sirove vune je zahtjevan proces. Stoga nije ni čudo da danas glavnina australske proizvodnje vune završava na obradi u Kini, zemlji jeftine radne snage, labavijih ekoloških normativa i s manjom brigom za dobrobit životinja od kojih se materijali dobavljaju. Italija još uvijek drži primat po kvaliteti luksuznih prediva, talijanska prerada kašmira ili njihova vunena platna za odjeću teško da imaju konkurenciju, ali sve im je teže održavati se na tržištu uz konkurenciju poput kineske koja im onemogućava nabavu repromaterijala.

Na stranu naše lokalne specifičnosti i problemi, u potrazi za podacima o nekadašnjoj tekstilnoj industriji našla sam fascinantne brojeve. Jeste li znali da je Jugoslavija između dva rata bila 3. svjetski proizvođač kudjelje – viskoznog vlakna koje se proizvodi od konoplje? I da se ta konoplja uglavnom proizvodila po Slavoniji i Vojvodini? Da je u kompletnoj tekstilnoj industriji Banovine Hrvatske između dva rata radilo skoro 60% žena? Prerada vune je i u to doba uglavnom ovisila o uvozu (lošija kvaliteta domaće vune slabo pogodne za industrijsku obradu je uvijek bila problem), ali fascinira broj predionica i tvornica za preradu vune. 1929. godine u Srbiji su bila 4 poduzeća za proizvodnju prediva i tkanina, u Hrvatskoj 7, Vojvodini 2, Sloveniji 3 i Bosni 1. Ako uzmete u obzir da je platežna moć stanovništva bila jako niska, zemlja uglavnom ruralnog karaktera i da se odjeća još uvijek pravila unutar domaćinstava, ti brojevi su još fascinantniji. Prije 80 godina tekstilna industrija Hrvatske brojila je 13 kudjeljara, 8 predionica vune, 20 tkaonica, 16 tkaonica pamuka, 7 tkaonica svile, 4 tkaonice vune, 9 tvornica čarapa… Od zemlje prvih tekstilnih tvornica koje su se otvarale krajem 19. stoljeća, postali smo zemlja potrošača fast fashion industrije, ali to je tema za neku drugu priču.

Voljela bih da ovaj tekst mogu završiti s barem malo optimizma, ali ne vjerujem da postoji način da se godinama zatvorene predionice i tkaonice ožive i ne preostaje nam drugo nego potražiti najbolju moguću kvalitetu po što povoljnijoj cijeni na nekom drugom kraju svijeta.

Kristina
romantales1@gmail.com

Kristina je iseljenik iz Hrvatske, živi u Rimu sa suprugom Italijanom, ploveći duž jadranske obale leti, praveći ekstra devičansko maslinovo ulje na jesen, pleteći čudesne predmete tokom kratke rimske zime i pokušavajući da prežive alergije u proleće. Autor je bloga Crtice iz Italije na https://roman-tales.blogspot.com/

1 Comment
  • Robert
    Posted at 05:43h, 25 July Reply

    Poštovani, u potpunosti se slažem sa Vašim sadržajem. U biti desilo se lančano upropaštavanje domaće proizvodnje. Interes pojedinaca u Saboru i Vladi za uvoz preko njihovih fiktivnih tvrtki je bio jači od zdravog razuma. Osobno sam bio svjedok takvog jednog događaja, a nažalost si nemožete pomoći. Lp

Post A Comment