MARTINA TOMPIĆ: UVIJEK SAM ZNALA DA POSTOJI NEŠTO VIŠE
Moj prvi susret s Martinom dogodio se na jednom eventu kojem smo obje prisustvovale kao gošće. Nismo se upoznale tu večer, ali u tom prostoru, među svim tim ljudima, moj pogled je cijelo vrijeme bježao na nju. Visoka, vitka, lijepa, samozatajna, pomalo mistična. Smiješila se čitavo vrijeme, čak i kad bi ostala bez sugovornika i sama, upijajući sve lijepo oko sebe i reflektirajući istu energiju. Potom se dogodio novi susret, kad sam imala priliku svjedočiti navali ljudi na njezinom štandu s nakitom. Bio je to mali pop-up sale s posjetiteljima koji su stalno navirali. Među svim štandovima, baš su njezinom ljudi s takvom lakoćom prilazili i odlazili s nekim komadom nakita koji je ona sama stvorila, a u čemu im je osobno rado asistirala. Tada sam dobila i potvrdu onog dojma s početka priče – nevjerojatan talent i ljepota jedne žene, izvana i iznutra. Sve to vjerojatno može zahvaliti osobnoj katarzi koju je prošla kako bi shvatila što je to čime se želi baviti, što je ispunjava, a što su obrasci i uvjerenja koje je putem krivo stekla i ne koriste joj. Njezin brand “Ayelen” nije ‘samo’ jedinstven i upečatljiv nakit koji vole ljudi različitih stilova i estetike, već je i podrška i osnaživanje drugih, zaljubljenost u divljinu i divlji, nekonvencionalni duh, praktičnost, kao i sanjarski zanos. Dakle, sve ono što i sama dizajnerica nosi u sebi, a prepoznaju mnogi, upravo zato što to nisu samo marketinške parole. Zahvalni smo joj što je u ovom intervjuu svoju priču podijelila bez dlake na jeziku.
Jednom prilikom si rekla kako si oduvijek znala da ćeš biti sama svoj šef. Vjerujem da je najslađi dio procesa onaj kad si u svojoj radioni?
Definitivno, moje sveto i najsretnije mjesto je moja radiona. No, s obzirom da upravo radim i svoj prvi organski vrt, moguće je da će ta dva mjesta dijeliti isti tron. (smijeh)
Da, oduvijek sam u sebi imala tu snažnu želju da budem svoj šef, da me nitko ne zajebava. Priznajem, zbog svog škorpionskog karaktera koji je uvijek tražio pravdu, preveliki sam emotivac i teško sam se snalazila na “običnim” poslovima. Počela sam raditi u svojoj osamnaestoj godini te tako brzo osjetila kako je to biti samostalan, imati ili ne imati love, ovisiti o sebi. Uvijek sam znala da postoji nešto više od uredskog posla s tisuću pravila.
Mrzim takva pravila i nisam se nigdje mogla uklopiti (jer, iskreno, nisam ni htjela). Studirala sam turizam i ekonomiju i završila jednu školu za dizajn interijera, a umjetnost mi je uvijek bila hobi od ekstremne važnosti. Doslovno me držala na životu.
No, eto, po tom pitanju nisam imala podršku, ni od roditelja ni od okoline.
Zato sam dugo bila nesretna, jer sam se do svoje tridesete vrtila u krug i nisam znala koji je oblik mog pravog poziva.
Kad i kako si skužila da je metalurgija za tebe savršen medij ispoljavanja kreativnosti?
Tada, s mojih 30 godina. Na rubu.
Tada se i najčešće dogode najveće preobrazbe u životu. Kad si na dnu, osjećaš ogromnu prazninu, tugu, pa i depresiju. U takvom sam stanju bila. Skroz očajna.
Tada sam čvrsto odlučila – sad je to vrijeme. Daj mi, svemire, moj poziv- ponavljala sam u sebi. Baš sam se vratila s odrađene sezone na našoj divnoj obali, koja me, kao i uvijek, iscrpila do temelja, s gastritisom od stresa i rukom u longeti. (smijeh)
Takav jad dugo nisam osjećala. Lovu sa sezone, zadnju plaću, stavila sam sa strane, uopće ne znajući za što točno. Ruka mi se oporavljala i jedan dan sam ‘slučajno’ naišla na oglas na fejsu za početni tečaj metalurgije na Pučkom učilištu. Nisam imala pojma kaj je to, ali sam osjetila da je to to! Otišla sam na Pučko i doslovno zadnju lovu s računa uplatila za tečaj. Ništa nije imalo smisla, trenutak je bio najgori mogući, ali sam slušala intuiciju koja je vrištala. Hvala intuciji! Nevjerovatno je i to da sam u razmaku od par dana naišla i na tromjesečnu edukaciju udruge OAZA, “Most prema uspjehu” namijenjenu mladima koje zanima poduzetništvo. Poslala sam motivacijsko pismo i upala. Moram priznati da su mi te dvije odluke napokon promijenile život u smjeru kojem sam težila od kad znam za sebe, ali u mojoj dubokoj izgubljenosti nisam znala kako će se realizirati. Tamo sam upoznala najdivnije ljude, kreativce, umjetnike, sanjare poput mene i odjednom shvatila da nisam sama.
Sjećam se da si se ti, kad sam od tebe naručivala svoje prve naušnice za koje sam željela da budu baš velike, uvijek vraćala na funkcionalnost. Uspjela si postići da budu nevjerojatno lagane i istodobno udovoljiti mojoj želji. Zaplešeš li malo od sreće kad tu ideju pomiriš s eksperimentalnim dizajnom?
Oh da! To je uvijek dodatni izazov – samu sebe guram da izađem iz comfort zone i da i sebe iznenadim. Da vidim da mogu. Trebala bih plesati malo više. (smijeh)
Posao u doba korone. Na koji način se transformirao?
Uh, jako. Bar u mojim očima. Osjećam puno veću povezanost: zajednice i kreativaca, kolega… Kao da su i ljudi dobili malo više vremena da obrate pažnju na detalje. Češće zastali, a ne samo jurili. Ovo posebno, izazovno doba meni je donijelo puno dobrih stvari i zato pokušavam držati fokus na njima, a ne na strahu. Ono što je loše jest da se sve poremetilo s dobavljačima sirovina, materijalima, dostavom. Puno nekih faktora na koje zapravo ni ne mogu utjecati. Prvo sam se jako bojala, pa živcirala, a sad samo pokušavam osvijestiti da je tako i pronaći načine na koje se mogu prilagoditi.
Nema druge.
Kako izgleda proces izrade nakita kod tebe? Kreće li od skica i istraživanja ili se odvija spontano?
Sve navedeno. Zanimljivo je da često sanjam nove kreacije.
Osim metala, u svom radu koristiš i kristale. Kako ih biraš i otkud ih nabavljaš? Zašto te privlače?
Nabavljam ih iz Indije i Amerike, imam dobavljače s kojima sam zadovoljna, ali moram priznati da trošim dane i sate u potrazi, jer mi je kvaliteta jako bitna, a teško je naručivati on-line, kad komade ne mogu vidjeti uživo i bolje procijeniti kvalitetu i autentičnost.
Postoji cijela industrija koja proizvodi lažne kristale, a takve želim izbjeći, zato se trudim tražiti, pa makar ih platila i trostruko više!
Planeta Zemlja je stvorila nešto tako nevjerojatno. Vjerujem da kristali posjeduju moćnu energiju. Ne povezujem ih s horoskopom, nego s time kako vizualno privlače pojedinca, ali mislim i da svatko treba slijediti svoja uvjerenja jer je to najispravnije. Uz prirodnu moć, volim i njihovu magičnu ljepotu!
Pričala si mi jednom prilikom kako te preseljenje iz Zagreba preporodilo. Kako provodiš svoje dane izvan radione u kojoj stvaraš?
Cijeli život sam živjela u malom mjestu blizu Zaprešića, pa sam na tri godine odselila u Zagreb, ali nikako se nisam mogla naviknuti na grad. Jednostavno, uz sve prednosti, osjećala sam da to nije moje mjesto, pa sam se vratila nazad, u svoj podrumski stan obiteljske kuće. U planu mi je uskoro pronaći vlastiti komadić zemlje, jer tako ću ipak imati svoju slobodu. Što se pitanja tiče, mislim da dani izvan radione ni ne postoje, samo sati. Zadnje dvije godine, od otvaranja obrta, bila sam posvećena poslu doslovno 100% i bilo je ekstremno teško.
Polako i to dolazi u ravnotežu, sada radim na tome, pa ću imati više vremena za sebe, šumu, prirodu i ljude.
Što je najvrijednije što si dobila iz ove svoje male poduzetničke priče?
Najvrednije je to što sam shvatila da nije mala. Da je ogromna! Za mene.
Da mogu izvesti toliko toga što zamislim i da itekako treba sanjati i slušati sebe. Još kad se dogodi da nekoga inspiriram ili motiviram, e to je posebna sreća.
Kako vidiš svoj budući rast i razvoj?
Samo naprijed, još jače i još bolje.
