ĐELILA HARDAUŠ: NAJRADIJE PLETEM SVE!

Da je kojim slučajem neki mladi Jean-Luc Godard posjetio “Sarajevo film festival” i ondje ugledao Đelilu, nisam sigurna da bi se miran vratio u Francusku barem bez ponude da mu bude muza za kakav novi projekt. Njezin stil, energija, pojava, ma ona sva kao da je ispala iz nekog francuskog filma. Ipak, živi u Kaknju, kamo se vratila nakon studija kemije na PMF-u u Sarajevu i gdje je zasnovala obitelj. Kemiju s pletenjem i ručnim radom skužila je još u djetinjstvu i nije je pustila od tad. Za YuStitchKolektiv piše tekstove pune neke (samo njoj svojstvene) atmosfere, pa ste je možda imali priliku kroz njih osjetiti i do sada. U ovom intervjuu ipak otkriva i malkice više o sebi.

Đelila, pričaj mi o svom Kaknju. Nikad nisam bila tamo. Kako bi opisala život u središnjoj Bosni? 

Kada dođeš u Kakanj, odmah na ulazu ćeš vidjeti natpis ”Grad dobrih ljudi”. To je nešto čime se ponose svi njegovi stanovnici. Mjesto gdje se većinom svi poznaju i gdje postoji ugođaj tih malih gradova. Dok prođeš glavnom ulicom, za što ti realno treba deset minuta, uvijek ostaneš pola sata da se pozdraviš i ispričaš sa svima. Osjetila sam ja i atmosferu većih gradova jer sam za vrijeme studija četiri godine stanovala u Sarajevu. No, zapravo je ovaj slow motion ono što meni najviše odgovara i ne bih ga nikada mijenjala za neku stalnu užurbanost.

Ptičica mi je odala tajnu da pleteš nevjerojatno brzo, spretno i vješto. Kako si to postigla? 

Nisam baš sigurna da ti mogu otkriti tajnu brzog pletenja jer je zapravo i nemam. To je jednostavno bilo tako i kada sam tek počela plesti. Neke prve korake sam naučila od mame i nane, a zatim sam se sama usavršavala. Sjećam se jednog džempera, kojeg sam isplela u osnovnoj školi, bio je kombinacija različitih vunica i bila sam tako ponosna na njega. Žao mi je da ga nisam sačuvala. Poslije je to bilo najviše učenje uz You Tube, isprobavanje različitih tehnika, pa su ta brzina i spretnost vjerojatno tako došle, kroz kilometre ispletene vunice.  Zapravo ja i danas učim. Sve više se oduševljavam time da se niti vunice sa dvije igle mogu pretvoriti u tako čudesne stvari.  

Imala sam priliku vidjeti playlistu pjesama koje sebi puštaš za dušu, koju si i sama opisala kao “zarobljena u 70-ima”. Vučeš li iz tog perioda i neku modnu inspiraciju? 

Volani, faltne, visoki struk, mašnice… da, to sam ja. Samo možda ne toliko šareno kao u 70-ima. U tom smjeru sam vjerna nekim zemljanim tonovima i donekle rozoj boji. Volim taj neki vintage stil. Pletivo za bebe, naročito bodiji i kombinezoni koje najviše volim plesti su sami po sebi vintage. I kada ih obučem svojoj Amili topim se od slatkoće. Uvijek mi je žao da se barem moje dvadesete nisu poklopile sa sedamdesetima, ako to ima logike.

Što se tiče muzike, uz Miladina Šobića, Arsena Dedića ili Josipu Lisac ću isplesti šta želiš i razmrsiti svu vunicu svijeta.

Spominjala si kako u tvom okruženju nema  baš ljudi koji se bave pletenjem, tek nekolicina poznanica iz Sarajeva. Pretpostavljam da većinu inspiracije, iskustava, kontakata iz tog svijeta nalaziš na Internetu? 

Svi znamo da pletenje kod nas nije toliko popularno i većina ljudi to veže za sliku neke starije tete u priglavcima. Međutim, potpuno je drugačija slika u svijetu. Tako, da u pravu si, većina mojih kontakata kada je riječ o pletenju je iz virtuelnog svijeta. Sve su to divne žene, s kojima se osim pletenja uvijek može razgovarati i o drugim temama. To je sada, naročito u ovom današnjem vremenu, jako bitno za mene. Drago mi je kada svoje interesovanje mogu podijeliti sa tako zanimljivim i talentovanim ženama koje nisu generacijski vezane za jednu skupinu.

Što najradije pleteš i koji ti je najveći izazov?

Najradije pletem sve! (smijeh) Razmišljam i ne mogu se sjetiti ničega što ne volim plesti. Jedino možda džempere koji se pletu iz dijelova, ali i tu samo ne volim  sastavljati te dijelove. Ranije sam najviše plela šalove, kape, čarape, a u zadnje vrijeme najdraže su mi stvari za bebe. Svi smo saglasni o slatkoći tih malih komada. Najčešće pletem po uputstvima i većinom biram jednostavne stvari. Isto tako biram i komade kod kojih ću naučiti nešto novo, neku novu tehniku ili probati novu mustru.

Na ovim područjima nije lako doći do zanimljive vunice. Kako se ti snalaziš i što najradije biraš?

Kada je riječ o nabavci materijala, do sada su to kod mene uvijek bile radnje u Bosni, koje sam otkrila sama ili po preporuci. Moram priznati da nisam uvijek zadovoljna ponudom. Često mi je problem pronaći neku određenu boju, a o sastavu da i ne pričam. Međutim, naučila sam se prilagoditi i jedino što me tješi jeste da su cijene srazmjerne kvalitetu, tako da gledajući sa te strane nije toliko loše.      

Otkrij nam koji je najdraži komad koji si napravila, ali i ima li neki koji nisi ti uradila, a voljela bi da jesi. 

Najdraže su mi stvari koje pletem za bebe. Tu ne mogu da izvojim jednu. Džemper koji sam najviše nosila i koji je jedan od prvih koje sam sebi isplela  je “Flax” od Tin Can Knits. Nekako se češće odlučim za jednostavnije pletivo, iako se redovno divim stvarima sa japanskom čipkom i sl.

Lista svega što želim isplesti je poprilično duga i samo se produžava. Evo otkriću tri džempera koja ću nadam se ubrzo da pletem: “Lovenote” od TinCanKnits, “Magnolia Chunky Cardigan” od Camilla Vad i “The Kiez Sweater” od Boredomkills.design. 

U koje doba dana  pleteš? Kada pronalaziš najveći mir? Kako taj tvoj proces izgleda? Čitali smo u jednom članku koji si pisala za YSK, obavezno uz kavu. Bit će da je jutro?

Ipak je to trenutno najviše u večernjim satima, ali opet uz kafu ili čaj. Nakon što su završene sve obaveze u toku dana, djeca uspavana, tišinu prekinem nekom laganom muzikom i kuckanjem igala. Uz to sam često online, u razgovoru sa najdražim pletiljama, ili se između redova inspirišem objavama na instagramu. Ranije sam imala više vremena za plesti, ali čini mi se da ga sada bolje koristim. 

Što je s heklanjem?

Zapravo sam sa heklanjem još uvijek pomalo na vi. Znam osnove, ali nisam se do sada  upustila u neki veći i zahtjevniji projekat. Još uvijek heklam uz pomoć tutorijala sa interneta. Ono što me privlači kod heklanja jeste želja da uradim veliki šal u obliku trougla, kakav je imala i nosila moja nana. To me uvijek podsjeća na nju. Isto tako volim da heklam kvadratiće, tzv. granny square, i jednog dana ću da napravim od njih prekrivač kao kod Amy iz “Teorije velikog praska”.

Imaš li neke planove s pletenjem? Što možemo očekivati na tvom profilu u budućnosti?

Svaki dan dobijem neku novu ideju, šta bih mogla plesti, šta napraviti i toga mi ne nedostaje. Ipak, u nedostatku vremena, zbog bebe i mog trogodišnjeg tinejđera za sada se te ideje realizuju sporije. Pripremam jedan projekat sa neobičnim mustrama i uputstvima kako ih isplesti. Vjerujem da će biti jako zanimljivo. Uglavnom, do sada je bilo mnogo pletiva za bebe, a kako brzo rastu očekujte pletivo za veće uzraste. I naravno poneki komad za mamu.

Neka misao za kraj.

Evo poslije svega što sam rekla, vidim da sam najviše ponavljala šta sve volim. Jer bitno je voljeti ono što radiš. Čovjek (čitaj žena) treba imati nešto čemu se uvijek raduje i što mu svaki put popravi raspoloženje. Čak i kada sam umorna, neraspoložena, razočarana, na rubu nervnog sloma, daj mi klupko vunice i osmijeh je tu.


Jelena Petković

Što je Kolektiv bez bar jedne anarhistice?

https://www.instagram.com/mjera_/
Previous
Previous

JANA BUŠIĆ: SPOJ UČENJA I DRUŽENJA KROZ RUČNI RAD

Next
Next

ANĐELA VUČKOVIĆ: UPORNO ODBIJANJE LINIJE MANJEG OTPORA