DŽEJNA TOJAGA: OD KEMINE DASKE, PREKO YOUTUBE-A I GOOGLE TRANSLATE-A DO 10 000 FOLLOWERA
Ovaj razgovor s Džejnom (@heklarije_i_to) vodim točno u trenutku kad je s 10 000 followera na Instagramu ostvarila status influencerice. Ako ste o takvima imali bilo kakve predrasude, ona je prava osoba da raspline zablude. Zahvaljujući rijetkoj, a dobitnoj kombinaciji: puno duše + puno razboritosti, primjer je iz priručnika tumačenja Maslowljeve piramide. Za one koji se nalaze na njezinom vrhu. S podjednakom iskrenošću otkrila nam je korisne savjete za uspješno vođenje Instagram profila kao i svoje sarajevsko srce.
Džejna, za početak, kakav je osjećaj probuditi se i otkriti da te prati čak 10 000 ljudi? Šta prvo pomisliš i uradiš? (Zamišljam vrisak.)
Nisi puno daleko od toga što zamišljaš. Moram da ti priznam da sam to očekivala i da je bilo pitanje dana, jer sam po svim statistikama išla uzlaznom putanjom, pogotovo u ovo doba lockdowna. Ljudi su izvadili šiveće mašine, počeli da traže nove hobije, pronašli neku kreativnost u sebi za koju nisu ni znali da postoji, tako da mogu sigurno reći i da me trenutna situacija dovela do te magične brojke. Jako je lijepo vidjeti okrugli broj na svom Instagram profilu jer on otvara i neke nove mogućnosti i vrata. Neki kažu da brojevi nisu važni, al’ ne možeš ostati ravnodušan na toliko lajkova, komentara podrške i priznanja za ono što radiš. Shvatiš da iza svakog tog profila stoji stvarna osoba kojoj možda lijepom fotkom i simpatičnim tekstom ili porukom uljepšaš dan. Tako da ova brojka nosi sa sobom i veliku odgovornost i obavezu, ali me u drugu ruku i motiviše da nastavim raditi kao i do sada.
Nazvala si brend heklarije, a zapravo si pletilja. Malo nam to pojasni.
Priča je jako jednostavna, iako možda na prvi pogled stvara zabunu, pa ispada da miješam, gluho bilo, dva različita pojma: heklanje i pletenje. (smijeh) Ustvari, ja sam prvobitno i počela sa heklanjem. Kada sam prije sedam godina rodila stariju kćerkicu, u porodilište su došli fotografi koji su fotografisali novorođenu djecu. Donijeli su sav popratni asesoar poput papučica, dekica i kapica. Kada sam vidjela svu tu ljepotu i slatkoću znala sam da moram naučiti heklati bar papice za moju bebu. Opsesivno sam tražila sve moguće izvore po internetu da naučim vještinu sa kojom se u životu nikada prije nisam susrela. Sve do tada zaista nisam znala razlikovati šta je ispleteno, a šta heklano, niti kako se drži jedna igla, a kamoli dvije u rukama. Onda sam naišla na neke brazilske YouTube kanale koji su do detalja pokazivali svaki korak. Gledajući brazilke naheklala sam desetine papučica, što za moju, što za tuđe bebe, i tako s prekidima ukupno tri i po godine.
Polako se počeo približavati termin rođenja moje mlađe kćerke. Prilikom naručivanja vune, od silnog uzbuđenja, naručila sam sve duplo, za svaki slučaj (dan danas imam ostatke te vune u ormaru). Naheklala sam haljinicu, papučice i kapicu za moju bebu misleći u sebi: ”E nećete vi donositi stvari i oblačiti moje dijete, nego ću joj ja sve napraviti”. Možeš samo zamisliti koliko sam bila ponosna u porodilištu kada su došli, a ja k’o zapeta puška čekala da izvadim svoju artiljeriju.
Otuda, iz ljubavi prema heklanju, mojoj prvoj ljubavi, kada još nisam ni znala da ću otvoriti Instagram nalog i naziv “Heklarije i to”. Sva sreća pa sam u nazivu brenda ostavila ono „i to“ koje mi daje prostor da se, osim heklanja, bavim i nečim drugim.
U kratko vrijeme si uspjela svojim Instagram profilom zainteresirati veliki broj ljubitelja pletenja. Zbog čega je tako odjeknuo? Kako si to postigla?
Mislim da nije odjeknuo zato što ja znam da pletem najbolje na svijetu. Štaviše, nisam iskusna pletilja, postoji toliko stvari koje još treba da naučim i savladam. A ni zbog staža koji nije ni približno zavidan kao kod nekih mojih prijateljica. Vjerovatno je to zbog načina na koji prezentujem svoje pletene radove. Instagram je vizualna platforma i to uvijek treba da imamo na umu ako želimo da na njoj postignemo uspjeh i budemo primijećeni. Ono što sam pukim posmatranjem primijetila je to da svi veliki Instagram profili imaju prepoznatljiv pečat na slikama, a to je ili način prezentacije ili detalj koji vješto provlače na njima.
Dugo vremena sam tražila neku lijepu podlogu za slikanje tzv. backdrop. Sve što sam nalazila bili su ili komad papira ili platno, a pravo drvo je bilo skupo. Onda mi je jedan Kemo ostavio ispred svoje stolarske radnje u Sarajevu dasku koju sam iz Sarajeva doprtljala sve do Graza i koju koristim kao podlogu za sve svoje fotke i na taj način postižem da one liče jedna na drugu. Ono što je također doprinijelo je ljubav prema amaterskoj flat lay fotografiji. Mogu da je stavim u isti koš kao i ljubav prema pletenju. Koliko uživam u jednom, uživam i u drugom, a to se vjerovatno kroz fotke i osjeti, pogotovo ako ih prati i neka simpatična priča. S vremenom sam naučila koje boje se najbolje fotografišu, kada fotografirat i koji kutak u stanu je najbolje opskrbljen prirodnim dnevnim svjetlom, tako da je sada sve jednostavnije i brže nego na početku.
Znam koliko voliš svoje rodno Sarajevo. Što si ponijela sa sobom u Austriju, gdje trenutno živiš, da te podsjeća na korijene?
Ja ustvari nikada nisam ni otišla iz Sarajeva niti je Sarajevo otišlo iz mene. Toliko vremena provedenog u jednom gradu, od rođenja, ratnih godina, odrastanja, školovanja, posla, ljudi, druženja, izlazaka, kafa, ružnih trenutaka, ali ipak više onih lijepih, stvara neraskidivu vezu za čitav život. Znaš li onu pjesmu „Ko se jednom napije, vode sa Bašcaršije, nikad više iz Saraj’va, taj otići ne umije.“? To je istina o Sarajevu. Živim u Grazu već punih devet godina, imam porodicu, stan, neki krug prijatelja, ali nikada se ovdje nisam osjećala kao svoj na svome, niti je to ikada bilo to, kao što je u Sarajevu. Sreća pa nismo daleko I u toku godine često odemo. Napunimo baterije, najedemo se pita i ćevapa, odemo na bezbroj kafa, vidimo drage ljude, prošetamo Ferhadijom i Titovom, pojedemo kolače u “Slatkom ćošetu”, ošišamo se (smijeh) i uvijek plačemo kada moramo poći, neću reći kući, nego u Austriju. Zbog lockdowna sam u totalnoj depresiji jer je već godina dana otkako nismo išli u Sarajevo i mnogo mi nedostaje. Sve je dobro dok ne počnem puštati pjesmu Dine Merlina „Jel‘ Saraj‘vo gdje je nekad bilo“. Kada se to desi, znaćeš da mi nije dobro.
Kako si naučila plesti i zašto ti je pletenje važno? Što ti ono donosi?
Priča o pletenju je puno drugačija one o heklanju. Počela sam da učim da pletem da bih bar na trenutak zaboravila na bol koju sam osjećala zbog gubitka majke, i da svoju pažnju okupiram nečim drugim jer bezizlaznu situaciju nisam mogla promjeniti. Naišla sam na YouTube kanal Very Pink Knits , gdje sam pronašla sve osnovne informacije koje su mi bile potrebne. Tako bih se gubila u brojanju očica, u ritmici igala i bar na trenutak zaboravljala na bol i tugu koju sam osjećala. To je na mene djelovalo kao najbolja psihoterapija. Nije kliše kao onaj hashtag #knittingismytherapy ili #knittingismyjoga. Vremenom su ljubav prema pletenju i mir koji mi ono donosi prevladali u odnosu na heklanje. Danas mogu sigurno da kažem da preferiram pletenje i da rijetko kada uzmem heklicu, osim ako propustim očicu. Na tvoje pitanje mogu da odgovorim da me Staci Perry alias Very Pink Knits naučila da pletem, da žena ima fantastične tutorijale na YouTubeu i da dan danas šta god mi nije jasno mogu pronaći u njenoj riznici videa.
Kod tebe je sve uvijek nekako s mjerom. Ugodan humor, nerigidna organiziranost, ljupka jasnoća u komunikaciji, topla empatičnost… Što te to u životu tako fino podesilo?
Prije svega mnogo ti hvala na ovako divnim riječima.
Ponešto podesilo ponešto udesilo, ali je najbitnije ostati svoj, ne potonuti kada je najteže, a ni previsoko poletiti kada ti je lijepo u životu. Na lijepom odgoju i umjerenosti u svemu, na skromnosti, mogu zahvaliti svojim roditeljima, rahmet im duši. Mada, ironično, te vrline u današnje vrijeme ne donose velike koristi. Živimo u svijetu gdje ti za sve treba štela, sve je preko reda, ni po kakvim zaslugama i prioritetima, pa čak i ako trebaš kod doktora.
Kako nemati empatiju prema drugome ako ti je i samom bila potrebna u određenoj fazi u životu? Kako nemati ugodan humor ako si se smijao onom najcrnjem u ratnim i u najtežim danima? Kako ne biti organiziran ako si živio sa roditeljima i bratom u stanu od 30 kvadrata, pa je opet svako imao svoj kutak i svaka stvar svoje mjesto. Tu ljupku jasnoću u komunikaciji o kojoj pričaš imala je moja mama. Ako sam je i upola od nje naslijedila, ja sam sretna. Rekla bih da je to do životne priče i okolnosti. Svako ima svoju, pa se tako namjesti da budeš baš takav kakav trebaš biti i kakav jesi.
S obzirom da si ekspert za Instagram i ja bih svakome tko počinje ili je zapeo s promocijom na ovoj platformi preporučila tvoje mentorstvo, daj nam top 5 savjeta za kvalitetno pozicioniranje branda (a da me nakon toga ne moraš ubiti :)).
Odmah da se ogradim (smijeh), nikada samu sebe nisam nazvala ekspertom za Instagram, ali ako ti misliš da jesam, onda hvala, jer mi mnogo imponuje. Činjenica jeste da o “zloglasnom” algoritmu znam više iz razloga što me interesovalo, pa sam čitala i gledala mnogo korisnih i isto toliko beskorisnih stvari o sistemu rada platforme.
Prije bilo kakvih savjeta treba se zapitati: Šta moja publika od ovoga dobija? Koju vrijednost, proizvod ili uslugu mogu isporučiti i na koji način će ona zadovoljiti potrebe mojih pratilaca, publike i potencijalnih kupaca? Ako znate odgovore na ova pitanja, onda ćete znati napisati kvalitetnu i nedvosmislenu biografiju bez nepotrebnih informacija koje mogu da dovedu publiku u nedoumicu. Znači, ako prodajete amigurumi igračke, nikoga ne interesuje da uživate u dugim šetnjama i volite da kuhate. Takve stvari jesu za story, ali ne i za biografiju gdje imate ograničen broj znakova da se što jasnije predstavite.
Evo popisa korsinih savjeta.
Kvalitetna i jasna biografija sa odgovorima na gore navedena pitanja.
Povezivanje sa publikom i komunikacija (podrazumijeva odgovore na komentare, lajkanje sadržaja kao i prepiska preko PP-a). Na taj način ljudima koji vas prate dajete do znanja da ste ozbiljni u onome što radite, zainteresovani da pomognete savjetom i razmjenom iskustva, i da iza svega stoji stvarna osoba.
Dosljednost i umjerenost u postanju. Izaberite vrijeme i dane kada ćete postati i budite u tome dosljedni. Na taj način navikavate ljude kada da očekuju vašu objavu, a i vama će biti lakše jer imate raspored.
Prepoznatljiv pečat. Da li će neko u moru kvadratića pronaći baš vaš i prepoznati ga? Ako je odgovor da, onda ste postigli uspjeh jer ljudi prepoznaju vaš brend, a svi tome težimo. To možete postići tako što ćete biti dosljedni u uređivanju feeda bar neko vrijeme. Savjet: izaberite 3 tipa fotografije (npr. flatlay, portret i slika u prirodi) i na taj način kreirajte svoj sadržaj. Osim što će vam feed izgledati ujednačeno, olakšaćete sebi posao i neće biti potrebe da svaki put izmišljate novu pozu i lokaciju.
Hashtagovi – koristite svih 30, niti prevelike niti premale (mali su oni koji imaju manje od 20.000 objava, veliki su oni koji imaju više od milion objava) i moraju biti u skladu sa temom objave ispod koje stoje. Napravite setove od po 30 hashtagova, pa ih povremeno mijenjajte i rotirajte. Kada dođe vrijeme za objavu, samo kopirajte i zalijepite. Uštedićete vrijeme.
U svom kreativnom stvaralaštvu imaš specifičan potpis. Kako bi ga opisala? Čemu naginješ?
Volim čist i uredan rad, onako da mu naoko ne možeš naći manu. Tako da mogu da kažem da naginjem perfekcionizmu, ali i da nikada nisam u potpunosti zadovoljna završenim komadom. Uvijek mislim da može bolje i da sam trebala nešto drugačije da uradim. Trenutno radim na tenziji i vježbam da pletem na vrhovima igala da bi ispleteni komad izgledao što bolje. Često posmatram fabričku odjeću i pokušavam replicirati neke tehnike i na ručni rad. Možda je smiješno, ali znala sam se vratiti i 10 redova unazad kada bih primjetila da sam napravila grešku, a sigurno je niko drugi ne bi primjetio. Šta ću, takva sam.
Inače, kada radim bilo šta u životu, trudim se dati sve od sebe. Tako je bilo i na fakultetu gdje sam bila među boljim studentima na smjeru, tako je kada kuham pa pravim samo ono što najbolje znam, tako je sa mojim njemačkim gdje neću progovoriti rečenicu ako mislim da nije sto posto gramatički tačna, pa i u pletenju gdje se trudim da mi ona ranfla ne izgleda kao da svaka petlja, i kriva i prava, svoju muziku svira.
Ima li nekih suradnji koje su u planu ili bi ih voljela ostvariti?
Voljela bih reklamirati brendove koji se bave proizvodnjom vune jer mislim da mogu ponuditi dobru fotografiju, kao i dati preporuku za koje šeme je vuna prikladna. Voljela bih se okušati i u Instagram marketingu, što ne bi bilo daleko od moje stvarne profesije, jer sam diplomirala na predmetu Marketing na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a uža specijalnost mi je računovodstvo, s dugogodišnjim iskustvom sa poduzetnicima raznih profila. Voljela bih napisati i svoju prvu šemu za džemper ili ljetnu bluzu. Već imam neki kroj u glavi, al’ nikako da se odvažim i testiram kreativnost. Velika želja mi je da imam svoj online shop, gdje bih prodavala stvari nasumice, kako ih ispletem, a ne po narudžbi. Ne volim rokove niti volim da pletem stvari koje mi se ne sviđaju. Dakle, sve u skladu sa trenutnim raspoloženjem i kako se meni sviđa.
Koji su tvoji izvori inspiracije? Čemu se diviš?
Volim taj skandinavski, minimalistički stil u svakom pogledu: od uređenja prostora sve do jednostavnih krojeva u neutralnim bojama gdje malo zabibere nekom čipkom, pa sve odiše romantikom i ženstvenosti. Od njihovih brendova najdraži mi je @knittingforolive, a šeme koje pišu su fantastične, kvalitetne i prelijepe. S druge strane, ne mogu se načuditi japanskoj inteligenciji i višoj matematici koju Japanci koriste za pisanje mustri. Mislim da skoro svako od nas u kućnoj biblioteci ima knjigu Hitomi Shide, koju je sa razlogom i opravdano prepotentno nazvala Biblija pletenja. Često se izgubim listajući je. Želja mi je reprodukovati sve uzorke koji se u njoj nalaze. Kada bih shvatila kako ona gradi mustru, koja arhitektonska ili građevinska nauka stoji iza svake petlje, tada bih ostavila igle i rekla: “E, sada znam.” Ne vjerujem da će se to ikada desiti.
Jesi li tip koji ne ostavlja projekte nedovršenima ili i ti imaš svoje ‘sutra ću’ zalihe?
Ma naravno da imam, što trenutno nedovršene projekte, što one koje sigurno neću nikada završiti, što one koje počnem u nekom prelaznom periodu i ostavim jer je zahladilo, pa se, eto, ljetne bluze više ne mogu nositi. Evo, sad sam prebrojala, imam ih više od deset.
Ono što mi je interesantno je, kada izvadim projekat star godinu dana da ga nastavim i završim i krenem da pletem potpuno istim iglama, a ne govorim samo o debljini igala nego i o brendu, što shvatim da mi veličina ispletenih očica nije ista kao prije godinu dana. Tačno možeš da primijetiš na pletenom komadu razliku u tenziji. I onda shvatim da se moja tenzija u pletenju promijenila i da je potpuno drugačija nego prije godinu dana, da je vjerovatno napredovala i poboljšala se. Isto kao rukopis kod djeteta koje tek uči da piše, tako se razvijaju i moj pletački rukopis i potpis.
Kako to da si se, uz vlastite obaveze i stisku, odlučila dati obol YuStitchKolektivu? Koju si to vrijednost prepoznala?
Dana (@boredomkills.design) i ja se znamo preko Instagrama odavno, često smo komunicirale preko privatnih poruka, razmjenjivale iskustva i savjete, i uvijek nekako bile tu jedna za drugu. I sama znaš koliko je uzbudljivo naići na našeg čovjeka u bijelom svijetu. A u ovom slučaju super zanimljivu sestru po igli i kukici u moru pletilja i dizajnera. Uvijek je bila aktivna priča kako bi bilo divno okupiti još zanimljivih, talentovanih i kreativnih ljudi na jednom mjestu, koje zanima isto što i nas, a vrlo dobro smo znale da ih itekako ima. Onda sam joj rekla: “Dano, ako od toga išta bude, zovi me, tu sam.”. Dana je prvobitno napravila Instagram grupu, toliko moćnu da je bilo nemoguće da ostane samo na tom nivou i samo u okviru grupe. Za kratko vrijeme došli su Web, Instagram, Facebook, Ravelry…
Pitala si me zašto sam tu. Tu sam prije svega zato što mislim da naši ljudi koji se bave ručnim radom zaslužuju da imaju zajednicu kao što je imaju Skandinavke, Ruskinje, Njemice i bilo tko drugi u svijetu. Tu sam jer mislim da je nama ručni rad u genetskom kodu i da vladamo nekim tehnikama koje u svijetu nisu viđene, a trebale bi se promovisati i zaštiti kao intelektualna baština. Tu sam jer mislim da postoji toliko pametnih i poduzetnih žena koje mogu od ovoga da naprave dobar biznis, a kojima treba medijski prostor da se za njih čuje. Tu sam jer mislim da naša domaća vuna nije ništa slabijeg kvaliteta od islandske, a nemilo se baca ignorišući potencijal koji može imati.
Tu sam i zato što mi je tako lijepo među vama i odašiljate toliko dobru energiju da ćete me se teško riješiti.
Najdraži pleteni komad koji čuvaš je…
Volim sve komade koje sam isplela u moheru ili nekoj kombinaciji sa njim. Volim nositi Kumulus bluzu od @petiteknit, Solveig bluzu od @sistaknit, završavam Cardigan no.6 od @myfavouritethings.knitwear. Najdraži komad mi je definitivno Vintertid rolka (prevedeno Vintertid znači ‘zimsko vrijeme’). Dizajnerica je moja draga prijateljica Frida koja stoji iza brenda @fleurandfranckie. Fridu sam upoznala samo preko Instagrama. Čujemo se redovno preko PP-a i uvijek znamo šta se i jednoj i drugoj bitno dešava u životu. Vintertid je komad kojeg nosim vrlo rado, vrlo često, i u njemu se osjećam mnogo ženstveno, romantično i samouvjereno. Komad je pleten u, na prvi momenat nezamislivoj, kombinaciji lana i mohera, koji zajedno tako dobro funkcionišu i nadopunjuju se. Lan daje težinu i čuva formu, a moher potrebnu mekoću, zimski efekat i toplinu, iako je rolka sva na rupice.
Možeš li izdvojiti neki svoj projekt na kojem si baš slomila zube, ali si super ponosna na njega?
Sigurno su to sve šeme koje sam kupila na ruskom jeziku, a koje sam isplela uz pomoć google prevoditelja. Sa ruskim jezikom se nisam nikada susrela, ni u životu ni u školi. Jedino što mi je bilo poznato je ćirilično pismo, ali to je daleko od one azbuke koju sam učila u prvom razredu osnovne škole. Nakon što sam uspjela isplesti par komada prateći takve šeme, bila sam jako sretna jer mi jezik više nije predstavljao nikakvu prepreku za njihovu kupovinu. Inače, ruske šeme su prava mala riznica i bogatstvo jer uvijek obiluju video uputsvima u kojima naučiš nešto novo i shvatiš zašto su njihovi pleteni komadi toliko uredni, precizni i bez ikakvih grešaka. Jednostavno savršeni.
Ubaci koju filozofiju za kraj i nešto što sam u pitanjima izostavila, a značit će nam.
Kada smo u gimnaziji učili latinske izreke napamet, pitali smo profu Vasvu zašto to radimo. Ona bi odgovorila: „Neka, neka. Trebaće vam ako ništa da se pravite pametni.“ Moje najdraže, a koje me vode kroz život, pa mogu reći i da su moje životne filozofije, su:
Res, non verba.
De gustibus non disputandum est.
Dulce cum utili.
Per aspera ad astra.
Dum spiro spero.
Errare humanum est.
Festina lente!
In medias res.
Labor omnia vincit.
Melius non incipient, quam desinunt.
O tempora, o mores!
Ako vas interesuje, a ne znate šta znače, izguglajte prevod. (smijeh)
