MARTA RALJEVIĆ: SVOJIM RADOVIMA UVESELJAVAM I UTOPLJAVAM SVE OKO SEBE
Kad znaš da kupovinom ručnog rada podržavaš konkretnog čovjeka, njegovu ideju, viziju, stvaralaštvo u koje se cijeli unio, znaš da kupuješ i komadić njegove ili njezine duše. Upravo iz tog razloga mojoj sugovornici Marti, heklačici koja stoji iza branda @crnaocica želim dug staž u radu s kukicom. Naime, njezina energija je pokroviteljska, zaštitnička, dobronamjerna, vedra i, jednostavno rečeno, dobra.
Nije li to onda najbolja investicija na svijetu? U komad odjeće koji traje, koji nosi lijepu priču i oko kojeg se događa razmjena dobre energije. Dugovječna amajlija. Nema toga u Zarama.
Marta, ima li te boje koju tvoja kukica ne može podnijeti?
Nema! (smijeh) Čak i kada pomislim da neke boje nikako ne idu zajedno, krenem i nekako se sve posloži! Žao mi je kada zimi, u nekom tmurnom, sivom danu, vidim sve oko sebe u tamnim, crnim i sivim kaputima. Ja bih ih odmah zamotala u šarene šalove i kapice – veselije je. Volim šareno, volim boje i mislim da utječu na raspoloženje, o kojem ponekad, naravno, i ovise. U tome i ja imam faze, od jarkih do pastelnih boja, pa čak i ‘neboja’. Vidim ljepotu u svima, kao što u svakom ljudskom stanju i raspoloženju postoji nešto lijepo. Zato se čudim ljudima koji dan prije znaju pripremiti odjeću za sutra. Ja nikad ne znam kakva ću se probuditi i za kakvu ću odjeću biti raspoložena, pa je radije biram ujutro, makar bila strka sa spremanjem. Neki put poželim nešto veselije, nekad klasično ili pak više casual. Sve u svemu, i ormar mi je definitivno dosta šaren.
Brand @crnaocica je tvoj kreativni vrisak, profil na kojem predstavljaš vlastiti dizajn i stvaralaštvo, mali virtualni shop. Kada i kako si se odlučila na tu priču i što je najvrednije što si iz nje dobila?
Taj vrisak je ponekad bijeg iz svakodnevice, a ponekad čista radost stvaranja.
U jednom trenutku mi je nedostajalo da radim nešto svrsishodno. Većinu dana provodim u velikom sustavu u kojem sam samo mali kotačić. Sa mnom ili bez mene, potpuno je nebitno, sustav ide dalje po svom. Sve i da vrisneš, nitko te ne čuje. Nisam naučila stajati na mjestu i miriti se sa svakodnevicom, sivilom, nezadovoljstvom. Rujem dok ne nađem nešto lijepo, nešto što mi paše i u čemu se nalazim. Kod nas doma se uvijek cijenila jedinstvena odjeća, jer je moja mama od rane mladosti šivala. Ima nevjerojatan smisao i talent da od ničega napravi nešto prelijepo, tako da sam s te strane jako razmažena. Uvijek sam mogla imati posebne komade šivane po mjeri. Možda zbog toga i mrzim šoping, jer mi je u dućanima sve isto, a tako nekvalitetno da niti ne potraje dulje od jedne sezone. U ormaru pak imam naslijeđene komade koji su stariji od mene i jako ih volim. Gledala sam mamu kako radi, pomagala joj s krojenjem i rezanjem tkanine, ali nisam pokazivala interes da nešto sama izrađujem sve donedavno. Možda je stvar u kasnom sazrijevanju. (smijeh) Jednog dana mi je prijateljica koja radi kao turistički vodič pokazala šal koji joj je u autobusu po putu napravila jedna gospođa. Ne znam što mi je u tom trenutku kliknulo, ali htjela sam probati. Teško mi se sada vratiti unazad i sjetiti kako se sve pokrenulo u meni, jer sam sada nova osoba. Nisam više ona ista od prije 5 godina!
Znam samo da put od YouTube tutoriala do potpuno samostalnog rada nije bio lak i kratkotrajan. Trebalo je tu puno podrške okoline, kojoj, inače, nije bilo jasno gdje je nestala ona cura koja stalno želi biti vani i zove u društvo, i zašto joj je najednom OK sjediti doma i – heklati. Bližnjima mogu i zahvaliti za ‘Crnu očicu’. Prijateljica je, na primjer, načrčkala ovcu iz logotipa potpuno spontano, niti ne razmišljajući o meni, a onda joj je sinulo i provalila je i naziv branda – a to sam baš ja – pa se sve savršeno poklopilo!
Što sam dobila i još dobivam iz cijele ove priče? Neke unutarnje spoznaje, osjećaj vrijednosti vlastitog rada i vremena, razbijanje zone komfora (baš sam je rasula, a ne samo izašla iz nje), otvaranje sebe prema javnosti, učenje strpljenju, nove mogućnosti i upoznavanje jednog sasvim posebnog plemena na kojem sam neizmjerno zahvalna. A ono što je najbolje – tome nema kraja – stalno me gura u nešto novo, u nove izazove i avanture.
Voliš izlaganja na sajmovima, živi kontakt. Čini li ti se da je to efikasniji način plasmana tvojih rukotvorina i koja je, po tebi, razlika između toga i onog virtualnog?
Da ne bi bilo zabune, nije da imam neko bogato iskustvo. Do sada sam bila samo na jednom (‘Projekt Ilica’). Taman kad sam krenula u to, krenule su i mjere, no nadam se da ću i ovog proljeća imati priliku sudjelovati. Sajmovi su baš veliko veselje i uzbuđenje i trema. Zapravo je to još jedna stvar koju nikada u životu ne bih pomislila da ću raditi, ali do koje me ‘Crna očica’ dovela. Od javnih izlaganja bih prije uvijek bježala, a sada kažem bring it on! Izložiti se na taj način nije ugodno ni jednostavno, ali nadvlada znatiželja, želja da vidim kamo će me to odvesti. Koliko god društvene mreže imale svojih prednosti, a imaju ih mnogo (način na koji se predstavljaš javnosti, kontakt sa stvarno fenomenalnim ljudima od kojih neki i ne žive u blizini i koje inače nikada ne bih upoznala), nezamjenjivi su mi taj osobni kontakt i živa interakcija. Prolaznici koji zastanu da vide što radiš, ljudskost, osmijeh i razgovor, a onda i kontakt s heklancima koje mogu opipati, isprobati. To je neka druga razmjena energija i s posjetiocima, jer bolje upoznaju osobu koja stoji iza radova, i s drugim izlagačima. Na kraju dana, naravno, budem umorna, najviše od uzbuđenja, ali mi se baterije napune za bar nekoliko tjedana.
Kroz što sve prođu ‘divlje’ heklačice? Kad ne radiš prema shemi, nego sama izabereš put razvoja vlastitog dizajna, koje sve faze prođeš tijekom izrade konačnog proizvoda? Opiši nam malo kako to kod tebe izgleda.
Jao, to mi je jako teško opisati. Nema neke formule, mislim da je zapravo još uvijek razvijam. (smijeh) Sve kreće od jedne velike zbrke i buke. Prvo treba izolirati sve svakodnevne stvari, kućne, obiteljske i školske obaveze, posao, pa onda globalna i lokalna zbivanja i sl. Nekoliko sam puta pokušala raditi samo iz glave, po nekoj svojoj ideji i to se pokazalo jako zahtjevnim, preapstraktnim za mene. Iako sam na kraju tim radom bila oduševljena i našao je svojeg jednako oduševljenog kupca, na obostranu radost, proces je ipak predugo trajao. Više puta sam odustajala, parala, mijenjala pravac. Pravi slalom.
Najjednostavnije mi je koncentrirati se na rad po gotovoj shemi ili nekom YouTube videu. To mi već je odmor i meditacija, pa pazim da si povremeno i to priuštim. Za ovo, kako ga ti zoveš, ‘divlje’ heklanje, počela sam ideje prvo stavljati na papir, nacrtati ih, i to mi je puno lakše! Iako i s crtanjem dizajn još nekoliko puta promijeni izgled, jer se putem predivo ‘otvara’ na različite načine, ipak mi pomaže imati neki pravac, neko sidro, od kojega dalje mogu raditi prema trenutačnoj inspiraciji. To je jedna divna igra u kojoj možeš sve. Putem se, naravno, pojave i brojne sumnje, pa pazim da ne upadnem u klopku razmišljanja: „Što ako sam sasvim fulala, pa ću morati parati?” i „Hoće li se to nekome svidjeti i kome?”. Na kraju krajeva, najbitnije je da se rezultat svidi meni i da bude nešto što bih i sama nosila, na što mogu biti ponosna. Najgore što se može dogoditi je da nešto moram parati, što zna biti jako bolno jer znam da sam potrošila puno vremena koje više ne mogu vratiti. Međutim, ne pristajem na kompromise, sve što napravim mora biti savršeno, pa radije param i radim iznova. Znam da vrijedi truda jer me konačni rezultat obično oduševi. Zato je na kraju takvih radova malo, jer zahtijevaju vrijeme i koncentraciju, a toliko je još ideja i želja. Nemam dovoljno života za sve što sam zamislila! Vrijeme mi je trenutačno najdragocjenija valuta.
Kome najradije pucaš srca na Instagramu? Otkrij nam tebi inspirativne profile i ljude iz hekli-štrik komune (a da nisu ekipa iza YuStitchKolektiva).
Oduševljava me količina kreative i nesebična međusobna podrška kreativaca na IG-u. Ne želim se ureći, ali nemam niti jedno loše iskustvo. Od svakoga kome sam se do sada obratila preko IG-a, kao odgovor sam dobila samo srdačnost i hrpu pozitive. Osim instant sreće, takvo je povezivanje jako potrebno jer oplemenjuje u svakom pogledu. Na profile koje pratim dovela me neka pozitivna vibra i ljubav prema onome što ti ljudi rade. To uglavnom nisu neki veliki i poznati profili, a ima ih svih vrsta, ne samo iz hekli-štrik komune. Stalno otkrivam neke nove. Izdvajam nekoliko čiji su me dizajn, kreativnost i izvedba privukli jednako kao i njihove duše i odnos prema onome što rade: @selenagazda, @vunikat, @cipra_studio, @sarena.vrana, @heklanopero @little_creative_sheep, @pletach, @mirka_withlove… A divim se i radovima (možda i radi boja): @oda_mayumi, @thecatwhoknits, @siempre.oveja, @ _jujujust_, @vjupan. Da nema IG-a bila bih zakinuta za jedan jako bitan dio razmjene znanja i iskustava koji je neizostavan za razvoj mojeg rada, ali i osobni razvoj. Da nema IG-a ne bih imala priliku biti dio YuStitchKolektiva, a mogu reći da je to do sada najvrednije što sam dobila od otvaranja profila na društvenim mrežama.
Ovo pitam sve, a pitat ću i tebe: Koji bi svoj rad izdvojila kao najdraži? Daj nam fotku i razlog.
Uvijek onaj koji upravo radim – u svaki novi rad se zaljubim, donosi mi nešto novo i uzbudljivo, i tako sam stalno zaljubljena. Sad sam zaljubljena u ovu mustru i ovaj šal koji radim prijateljici za rođendan. Nekako vjerujem da se ta energija prenosi na rad i da se osoba koja ga nosi osjeća zaštićeno i voljeno, kao u toplom zagrljaju.
Ima li činjenica da si po zanimanju rusist i hispanist ikakvog utjecaja na tvoje stvaralaštvo?
Istina je da pratim dosta španjolskih i južnoameričkih kreativaca. Ovaj izbor zanimanja je zapravo više odraz mojih sklonosti, koje se onda odražavaju i na moj rad. Od zatvaranja u svoj svijet i nježnu melankoliju do potpune razdraganosti i veselja. Tu se možda odražava moja podvojenost – slavenske duše i ruske melankolije i španjolske strasti i radosti života. Samo da bude jasno, ruski i španjolski jezik i književnost upisala sam jer sam ih baš htjela. Većina ih je u to vrijeme upisivala kao drugi jezik, uz engleski ili njemački. To je bio period kad su španjolske sapunice tek krenule. Kasnije su svi htjeli upisati španjolski! Ruski sam učila od osnovne, bila sam zadnja generacija koja ga je učila i u gimnaziji. To je divan, predivan jezik s bogatom kulturom, kod nas nepravedno marginaliziran. Njihove bajke su magične. Na žalost, osim kratkog vremena koje sam provela radeći u turizmu, već dugo ne radim u struci. Ne razmišljam previše o tome, jednostavno se tako posložilo.
Znam za tvoj aktivizam. Vidljiv je i kroz kontinuiranu podršku drugim kreativcima i malim brandovima. Također, ‘vokalna’ si u ukazivanju na probleme brze mode i sudjeluješ u raznim akcijama i inicijativama koje pomažu osjetljivim skupinama u društvu. Reklo bi se – čovjek koji ne okreće glavu i koji svakome pruža ruku. Reci nam nešto na tu temu.
E, tu si ne mogu pomoći! Želim učiniti svijet boljim i bok. To nikako da me prođe, a svijet baš i ne surađuje. (smijeh) Od malih nogu kužim da nam svima može biti lijepo jer je formula stvarno jednostavna. „Kad bi svi ljudi na svijetu…” .
Jesam idealistična i romantičarka, ali istovremeno sam i realna, znam da ne možemo promijeniti ljudsku prirodu. Međutim, najmanje što možemo je biti ljubazni prema bližnjima. Nikada neću shvatiti zašto je ljudima to tako teško. Kako svima nije jasno da će i njima biti bolje ako su svi članovi društva zbrinuti i imaju zadovoljene makar osnovne ljudske potrebe i dostojanstvo? Ako je i onaj najslabiji član društva siguran i zbrinut, kolike to mogućnosti pruža svima ostalima?
Brigom o drugima brinemo i o sebi. Ne mislim tu sad na neki osobni razvoj, nego na čistu logiku. Ako smo solidarni, onda smo svi sigurni, odnosno možemo računati na pomoć kad nam zatreba. Zašto je ljudima tako prirodno brinuti samo o sebi, nije mi jasno. To se skroz kosi sa svakom mojom logikom!
Želja mi je da sve što radim ima pozitivan učinak na okolinu. To mi je uvijek dodatna motivacija. Učeći o heklanju i materijalima koje koristim, došla sam do poveznice sa sporom modom, brigom za okoliš i ljude. Zbog toga sam još više zavoljela i naučila cijeniti heklanje i ručni rad općenito. Ima toliko dobrih strana da ga jednostavno moraš voljeti.
Otkrij što spremaš za budućnost, barem kao wishful thinking?
E, trudim se ne planirati previše. Točnije – ne usuđujem se. Nema smisla. Radiš planove, a netko tamo gore ti se smije. (smijeh) Toliko mi se već puta sve izokrenulo da sam odustala. Sve su to želje i pozdravi, baš kako kažeš, wishful thinking. Želim da mi heklanje prije svega i dalje bude ljubav i zabava, i ne samo meni, već da svojim radovima uveseljavam i utopljavam sve oko sebe!
Ako sam nešto izostavila u pitanjima, propustila nanjušiti kao važno, složi u kojoj rečenici za kraj. Može i neka životna filozofija.
Ma našnjofala si ti toga i previše! Ali evo i toga, nekoliko stvari po kojima se ravnam:
radije žalim za stvarima koje jesam napravila nego za onima koje nisam;
vjerujem da će sve doći na svoje i posložiti se;
tješim se time što znam da ništa nije vječno, ni dobar ni loš dan;
i, na kraju, živi i pusti druge da žive.
