GEN Z KUŽI O ČEMU SE RADI
Koliko vam se puta dogodilo da vas u čudu gledaju ako spomenete da se bavite ručnim radom? Usudite se plesti u javnosti? Smiju vam se i kažu da to rade samo bake?
Ovo je kod nas realnost. Osjeća se da postoji rašireno uvjerenje da ako pletete ili heklate, mora da ste neki luzer ili pomalo čudni. Nešto s vama ne štima. Oni koji vas vole toleriraju to kao neki hir sve dok im ne donesete prvi šal ili kapu na poklon. “O, pa fora ti je ovo!” Dobrohotnim smiješkom pokazat će vam da vas podržavaju iako je i dalje malo… čudno.
Pogotovo ako ste stariji od, recimo, 25.
Odrasli smo u okruženju u kojem su se ručnim radom bavile bake i to kao nekim dosadnjikavim i ekstremno ne cool hobijem.
Ne dao ti Bog da obučeš u školu nešto što ti je isplela baka. Pletivo se primjećivalo jedino ako je poslužilo za ismijavanje najgoreg rođendanskog poklona.
Kako smo razvili ovakav odnos prema ručnom radu?
I to baš mi ovdje, na ovim prostorima?
Jesmo li toliko “pametniji” od sjevera Europe ili daleke Amerike?
U Njemačkoj, Švedskoj, Islandu, Americi, ručni rad ima ogromnu vrijednost i tako je oduvijek.
Bila sam klinka kad smo vodili prijatelje iz Njemačke po Lici i čudila se velikom heklanom stolnjaku koji je Monica kupila (po nevjerojatno jeftinoj cijeni) i zaljubljeno gledala kao da u rukama drži najveće blago. Bilo je to pred kraj 80ih i bilo mi je to totalno bezveze, ali ipak drago da je tako sretna. Urezala mi se u pamćenje njezina zapanjenost podjednako cijenom i ljepotom rada.
Danas razumijem, naše su bake bile umjetnice, a mi blesava generacija koja nema pojma.
Zato sada većina nas (osim par sretnica koje su učile od bake) uči plesti preko YouTube videa ili idemo na radionice. Jednom kad kreneš, potpuno si zaluđen ručnim radom.
Tko najviše zastaje i gleda moju heklanu robu na sajmovima?
Bakice (kaže frendica da kradu ideje), stranci i, na moje oduševljenje, to su studenti i srednjoškolci.
Gen Z kuži o čemu se radi.
Nakon velike rupe od cca 2 generacije stasala je ona koja prepoznaje vrijednost i ljepotu izražavanja ručnim radom.
Ne srame se heklanog džempera, naprotiv.
Još uvijek se kod nas radi o alternativnoj sceni, dok je izvan naših granica ručni rad već dulje vrijeme mainstream.
Glumci i sportaši bave se ručnim radom jer ih smiruje i fokusira, savršen je za pauzu između treninga ili snimanja, dokazano ublažava anksioznost i stres.
STEPHEN MCCARTHY//GETTY IMAGES
Hilary Duff, Eva Longoria, Katy Perry heklaju, kao i Kamala Harris koja je ovu strast prenijela i na svoju pokćerku
Michelle Obama, Krysten Ritter, Kate Middleton, Ryan Gosling samo su neki od brojnih poznatih koji pletu. Ryan Gosling je savršen dan opisao kao dan proveden u pletenju.
Kao benefit ručnog rada najčešće se spominje smirujući, zen efekt, što nije čudno jer stvarno živimo u svijetu koji nam nameće stresan i ubrzan ritam. Osim toga i druge su pozitivne posljedice. Stvoriti nešto vlastitim rukama daje nevjerojatan osjećaj sreće, zadovoljstva, samopouzdanja, ponosa i postignuća.
Drugim riječima, bavljenje ručnim radom svojevrstan je oblik brige o sebi i svom zdravlju, a dodatan bonus je što rezultate vidite i u gotovim radovima koje možete koristiti ili nekome pokloniti.
Dokazala je ovo i anketa provedena na 50.000 ispitanika koju je proveo BBC u 2019. u kojoj je ¾ ispitanika potvrdilo da bavljenje kreativnim aktivnostima neutralizira stres i anksioznost te je dokazano na koji način nam kreativnost pomaže u svladavanju negativnih emocija.
Osim toga, dobro je i za naš mozak - poboljšava kognitivne sposobnosti, pamćenje, rješavanje problema i koncentraciju.
Također, iako se ručni rad čini kao samotna aktivnost, događa se upravo suprotno, on nas povezuje, stvaramo nova poznanstva i povezujemo se u zajednice.
Sve ovo objašnjava zašto se sve veći broj ljudi okreće ručnom radu kao hobiju (ali i sredstvu zarade), no i dalje ne objašnjava zašto je na ovim prostorima on još uvijek tako podcijenjen.
Teško da ću naći odgovore na ovo, dapače, imam puno više nedoumica i pitanja.
Lakše je svakako objasniti zašto je u drugim zemljama tako visoko cijenjen. Ono što na drugim tržištima izdvaja ove radove od masovne i konfekcijske proizvodnje su kvaliteta, bolji, prirodni materijali kao i svijest da ih je izradila jedna osoba s ljubavi i pažnjom prema radu.
Također im je negdje utkana ta pozitivna emocija prema ručno rađenom predmetu, topao osjećaj povezanosti s njegovim značenjem i nastankom.
Zašto smo mi udaljeni od ove emocije?
Slaveni slove kao emotivna bića (stereotip, ali gdje ima dima…), pa gdje je ovdje zapelo?
Gdje je kod nas prekinuta ta nit da bježimo od pozitivnih emocija prema ručnom radu?
Zašto nemamo jednak odnos kao prema ostaloj kulturnoj baštini koju s ponosom pokazujemo i plasiramo kao turistički proizvod?
Je li i ovo pokazatelj problema koje kao narodi imamo- da se ponašamo kao da se sramimo svoje kulture i nasljeđa?
Ili je takav stav možda samo rezultat tranzicije, jer smo preko noći od minimalnog izbora jogurta i Braco i seka čokolade došli do one ljubičaste krave za kojom smo žudili u vrijeme kad izbora nije bilo.
Posebnost i unikatnost još su jedan razlog zbog kojeg stranci cijene ručni rad - znaju da je neponovljiv i time im je draži. Ako i postoji kolekcija ona je limitirana, odnosno nemoguće je proizvesti velik broj, čime još više dobiva na vrijednosti.
Naposljetku, cijene se i samo znanje i vještina kao i vrijeme potrebno da bi predmet nastao.
Ujedno, nameće se pitanje da li smatramo da nešto nije vrijedno ako je osoba koja je to radila pritom uživala?
Da li zato smatramo da bavljenje umjetnošću nije posao? Ima li upravo to poveznicu s našim odnosom prema kreativnom radu i često umjetnosti općenito?
Da li je na ovo utjecalo i naše obrazovanje, u kojem su likovni i glazbeni tu da nas malo relaksiraju i svi (ili većina) imaju 5 jer je to umjetnost, ne vrijede te ocjene puno, ne usmjeravamo djecu valjda u to, nije to pravi posao, nema tu kruha...
Kako bi i bilo ako nema promjene mindseta.
Mogla bih ovdje čisto hipotetski otići i nekoliko koraka dalje pa pitati: da li kreativne aktivnosti stvaraju mogućnost da ljudi zaista rade ono što vole i razviju se u najbolje verzije sebe?
Masovna proizvodnja svakako ima jači marketing.
Da li u ovom grmu možda leži zec?
Jesmo li jednostavno podložniji i skloniji vjerovati reklami, nadati se da će nam šareni artikl donijeti sklad i savršenu svakodnevicu iako zapravo masovna proizvodnja čini upravo suprotno - zagađuje okoliš, a većina radnika je potplaćena.
Upravo mala proizvodnja (pa čak i ona kućna, tzv. uradi sam) pokazuje sve više pozitivnih utjecaja - ekonomskih, okolišnih i društvenih. Nadajmo se da ovaj trend sa Zapada neće tako brzo proći i da će preći u svakodnevne navike i vrijednosti koje ćemo usvojiti čak i mi :).
Možda naše vrijeme tek dolazi.
