JELENA PETKOVIĆ: PRVO ŠTO NAPIPAM KOD LJUDI I VUNE SU RANJIVA MJESTA
Kroz svoje kreacije u okviru sopstvenog brenda ‘Mjera’, Jelena Petkovic nas uči da kreativnost, impulsivnost i intuitivnost ne pripadaju svetu lišenom osećaja za skladno i nosivo. Naprotiv. U eksploziji oblika i boja, tokom procesa koji ona sama definiše kao pletačku anarhiju (#knittinganarchy), nastaju unikatni ručno rađeni modeli, koji direktno sa modnih pista pronalaze put do srca svojih vlasnica. Jakih, samosvesnih žena koje svoju ranjivost nose, ne na rubovima svojih rukava, već kao orden na grudima. Upravo ta ranjivost pomešana sa snagom, baš kao i kod same Jelene, oslikava se u njenom gerilskom, subverzivnom procesu stvaranja – provokaciji, sa dobrom mjerom.
‘Mjera’, jako dobro ime za brend koji se bavi izradom ručno pletene mode. Opiši nam malo kreativni proces koji je do njega doveo i kako se te misli oslanjaju na staru atinsku filozofiju o zlatnoj sredini – u životnom stilu, ali i u estetici.
Prva, baš prva lekcija koju sam naučila kad sam uzela igle i vunu u ruke bila je da ako previše stišćeš, stvari pucaju, a ako previše (po)puštaš, razvuku se do neuporabljivosti. To možeš preslikati i na život, naravno. Znakovito, jednoznačan sažetak feedbacka koji sam kasnije dobivala bio je upravo to da, iako kreacije pršte od eksperimenata, boja, oblika, uzoraka, imaju neku mjeru. Rado bih ti rekla da je to do jako promišljenog dizajna, ali nije. Ono što kroz pletenje izlazi iz mene vrlo je intuitivno.
Meni je jedna od omiljenih ‘junakinja’ grčke mitologije Klota, jedna od tri boginje sudbe. Ona prede vlakno života trudeći se da svakom dodeli jednaki deo sreće i tuge. Da li prepoznaješ u tome deo svog procesa stvaranja?
‘Krvavost’. Tako ja to zovem. Volim je i jedino me ona privlači. Prvo što napipam (kod ljudi i kod vune) su ranjiva mjesta. Potom gledam snage. Tek tada se mogu povezati i stvoriti neki odnos, eventualno dati skromni doprinos. Strana mi je neka ‘savršeno’ popeglana besprijekornost, nazovimo je tako. Ne vjerujem u nju, pa s tim i takvim ne umijem ništa.
U kreativnoj branši si od samih početaka, u PR-u i potpori kreativnim događanjima plivaš kao riba u vodi, oprobala si se i kao model, a čini mi se da sam negde pročitala i da slikaš. Šta su ti dali pletenje i ‘Mjera’, a da nisi već imala?
Sve navedeno sam radila s drugima i za druge. Tu si uvijek komprimirana verzija sebe, jer nisi bitan ti. Trebaš zadovoljiti brojne standarde, očekivanja, ciljeve, ulaziti u kompromise. Super su to vještine i voljela sam sve poslove kojima sam se bavila, naučili su me masu. Međutim, ‘Mjera’ mi je pokazala koliko je veličanstven osjećaj kad se nimalo ne moraš reducirati. Sloboda da ja budem ja. Skužila sam da mogu izaći iz svih tih ladica u koje sam po potrebi morala fitati i osjetila neku ultimativnu slobodu izlaska iz ormara. Slikanje je načelo taj proces i puno onoga što sam kroz njega izbacila, spoznaja koje mi je donijelo, prevodim u pletenje.
Boje, TE boje! To mi je prva pomisao kad vidim tvoje pletivo. Reci nam nešto o svom radu sa bojama, koje definitivno predstavljaju značajan element tvog dizajna. Tvoje boje govore. Šta one žele da nam kažu?
E, upravo njih vučem iz slikanja. Impulzivno ih biram i koristim. Jedan od značajnijih razloga je taj što brzo skontaš da je taj neki komad odjeće u koje su utisnute zapravo ručni rad. Vidiš da je netko tamo šiznuo od previše plave, pa joj je ubacio trunku senzualnosti i mistike s malo crne, onda opalio zercu crvene i puno previše fuksije. Karikiram, ali i ne. Tako to nekako i izgleda. Znači imam boju ili više njih, krenem s njom raditi i u nekom trenutku mi sve počne sličiti na neku neprivlačnu osobu. Bukvalno je vidim pred očima. Onda tražim što mi može spasiti stvar. Nikako ne želim otići u smjeru uštogljene tetke s hladnom trajnom. Privlači me da ishod bude funky. Da ima ritma i života.
Ja na tvom IG feedu, kad ono ono beli monohromni komad! Šta bi?
To je ova zadnja blic faza, da. Toliko mi se dopala baš ta mješavina alpake s pamukom, koju sam našla u lokalnom dućanu, da sam htjela kupiti vagon te vune, baš u tim neutranim tonovima, i odraditi barem 20 različitih komada samo s njom. Nije isključeno da neću. Ja i samu sebe iznenadim. Međutim, unatoč tome, rezultat i proces ne odudaraju od drugih kreacija. Bilo mi je drago to prepoznati.
Možda grešim, ali čini mi se da u ovu tvoju igru sa pletivom, tu pletačku anarhiju, pokušavaš da uneseš i druge elemente umetničkog izraza: koristiš telo kao deo modnog izraza, ne samo kao ‘živu lutku’ za svoje kreacije, i priču: ima tu elemenata poezije, toka svesti, filozofije, francuske šansone. Meni je jako interesantna ova sinteza naših talenata kroz pletivo. Šta kažeš na to?
Kako inače pričam, kako se inače oblačim, kako razmišljam, tako i stvaram. Unosim sebe. Feed se slaže jednostavno i prirodno, bez proračuna. Samo, znaš što mi se dogodi? U jednom trenu sam ponosna na ono što s pletenjem radim. Na svim razinama. Em sama budem zadovoljna, em dobijem i neke super ponude ili kritike koje imponiraju… I onda po ‘ko zna koji put pogledam fotke Nick Knighta, a on je samo jedan od primjera, pa poželim momentalno izbrisati cijeli feed. E, tako se dizajn majstorski prezentira na fotografiji i samo tako miško moj, kažem sebi. Kad naiđem na neki Yamamotov komad, pomislim kako se samo takvi ljudi trebaju baviti dizajnom i da bolje da okačim igle kao ukras na zid. Ti neki genijalci u svim područjima stvaralaštva su mi toliko digli letvice, u plafon, da se meni ovo moje malo gerilsko stvaralaštvo učini kao smiješno bogohuljenje. Srećom, pletenje i kreiranje su doista moja strast, a kad si oko nečega strastven, odustajanje nije opcija. Barem meni. Osim toga, kad otvoriš taj portal bez zadrške, iz tebe izađu svi utjecaji. Jasno se vidi tko si i čime si bio dojen. Ujedno, to te instant poveže s tebi sličnima, ma tko oni bili i gdje živjeli.
Provedi nas malo kroz svoje reference iz raznih umetničkih grana. Ja recimo vidim Fridu Kahlo, Rupi Kaur i, rekla si jednom i sama, Viktor & Rolf. ‘Ko još?
Pa ženo, jel’ moglo teže pitanje? (smijeh) Tu je na stotine imena. Popis je k tome bizarno nepoveziv. Ništa ni s čim nema veze. Osim jedne. Sve su to ti neki ‘krvavi’ ljudi. Stoje ili su stajali izloženi u svoj svojoj ranjivosti i snazi nagi pred svijetom, a svojim nevjerojatnim talentom i vještinom uspjeli su portretirati svaki osjećaj, dati mu zvuk, sliku ili opis. Nisu išli utabanim putevima, nisu bili konfekcijski ljudi, nisu vozili život na autopilotu. Pri tom ne moram nužno voljeti nečije kompletno stvaralaštvo i opus, ali imam potrebu razumjeti. Nisam nimalo selektivna, ograničena na stil i žanr, i ništa ljudsko nije mi strano.
Postaviću ti par onako dizajnerskih pitanja, pa odgovori iz stomaka, ne moraš dati objašnjenje: spuštena ramena ili visoka, široko ili usko uz telo, visoka kragna ili obla kragna uz vrat, čamac ili izrez na V, otvorena leđa ili otvorene grudi, ¾ rukavi ili dugi rukavi? Šta tebi prolazi tako kroz glavu dok dizajniraš? Koje su ti dileme?
Od ovog što si navela – sve igra. Što se tiče samog dizajna, evo ti primjer kako to izgleda. Nedavno me jedan inozemni brand vune s kojim bih trebala uskoro surađivati tražio skice modela koje ću za njih napraviti. Odgovorila sam kako mi nije problem nacrtati ih, ali da sam sigurna da ih se neću pridržavati. Kinestetičar sam i jako koristim taj moment u pletenju. Meni svojstvo vune putem opipa kaže kuda da idem s njom. Tome dodaj moment jaza prema predvidljivosti i neka moja trenutna unutarnja stanja. Nema šanse da znam što će ispasti i kamo će me proces odvesti. Dileme su najviše vezane uz odluku o konačnom spajanju ploha. Napravim ih tako da mogu iz njih dobiti barem 3 kompletno različita modela, ako ih različito zašijem. Ta odluka, koji će među njima na kraju zaživjeti, mi je baš ponekad teška.
Navedi mi par pletačkih brendova koji te inspirišu?
Htjela bih spomenuti pet inozemnih, manjih i većih, dizajnera/brandova pletiva na Instagramu čije su mi estetika i energija bliske, iako su međusobno potpuno različiti. Važan su mi podsjetnik da nekako ne odlutam od sebe kad me preplave bilo kakve dvojbe. To su @laerkebagger, @heste_jente, @ninthstudio, @oda_mayumi i @theknitter. Domaću ekipu ne izdvajam jer ih ima baš puno i nadam se da ćemo ih sve predstaviti intervjuima i člancima, opsežno, kako i treba.
Opiši mi malo to iskustvo predstavljanja tvojih rukotvorina na nedelji mode? Ti, odjednom backstage, pa mrak, svetlo, muzika… Kakav je to trenutak? Jel’ te obuzme sreća ili strah? Jesu li ti se ispunila očekivanja, ovako gledajući unazad? Šta te najviše dirnulo? Šta bi uradila drugačije?
Hahaha baš si to slikovito opisala, kao neki film. To mi je jedan od najdražih događaja u životu. Priliku i poziv sam dobila neočekivano, na osnovu onog što sam do tada uradila i kačila na Instagram. Morala bih ući u cijeli jedan zapetljani svijet svog djetinjstva, koje nije bilo idilično, da shvatiš u kojoj mjeri mi je, osobito prvi nastup, bio značajan i pun simbolike. Reći ću ti samo da su mi moje dječje sretne misli često bile potrebne i uvijek su bile vezane uz stvaranje i osmišljavanje odjeće. Tako da me tada, tamo, sve diralo. Sva očekivanja su mi bila ispunjena i ništa ne bih drugačije. Za mene je to, u mraku backstagea, bilo jedno iscjeljujuće iskustvo u kojem se uz mene stisnula kćer, koja me i naučila plesti, i od uzbuđenja me nije puštala iz zagrljaja.
Hrvatska modna scena. Za nas koji živimo negde drugde, daj nam samo jednu malu crticu kao uvod. Ono što mene najviše zanima je na koji način se oslanja na nove modne trendove zaštite životne sredine, kružnog ciklusa robe i upotrebu domaćih materijala. Čini mi se da tvoj brend tu negde ima veliki potencijal, a i da je generalno to segment koji je na našim prostorima najmanje iskorišćen.
Na hrvatskoj modnoj sceni može se naći za svakoga po nešto. Imamo ozbiljno kvalitetne dizajnere, fotografe, stiliste, make-up i hair artiste. Bez preuveličavanja. Isto tako, ima puno prostora za rast i razvoj u kontekstu tog nekog green pristupa, ali osjećam buđenje svijesti na svim razinama. Od nekih zanimljivih ljudi koji djeluju i razmišljaju ‘odgovorno’, a s druge strane su prezentacijski na zavidnoj razini, izdvojila bih Mariju Kulušić (@marija_kulusic). Ona me uvijek ostavi bez daha.
Poznajem ljude koji tvrde da nema kreativnijeg posla na svetu od razvijanja malog preduzetništva, osobito ni iz čega (bootstrapping). Slažeš li se?
Neću ti reći ništa novo kad ti kažem da, naročito na ovim prostorima, moraš biti vrhunski kreativan da razviješ svoju poduzetničku priču. Čime god se bavio. Uz to, nijedna ne sliči na onu drugu kao jaje jajetu. Sve su drugačije. Voljela bih da njegujemo drugačiji mindset već kod klinaca u školama, da ih drugačije odgajamo, na način da nema neuspjeha, da su sve to lekcije. Ovako imamo neku kulturu straha od pokušaja. Ljudi mahom zatomljuju svoje strasti i ambicije kako bi se uklopili u standard koji je društveno prihvatljiv i koji će im omogućiti posao do penzije. Bojim se da, sa svim promjenama i transformacijama koje se događaju, toga više nema, a mi propuštamo priliku da pripremimo nove naraštaje na činjenicu da nema sigurnih scenarija.
Na koji način se tvoj dnevni posao bavljenja novim i inovativnim tehnologijama i tvoje ručne kreacije nadopunjuju ?
Kad sam krenula plesti, a to je bilo dvije godine prije korone, bila sam dodatno motivirana jednim pitanjem sebi koje mi se vrzmalo po glavi. “Kad bi grunula neka apokalipsa, neki rat, izvanredno stanje, što je to što bi znala proizvesti rukama? Daj da te vidim, bi li znala uzgojiti hranu, napraviti odjeću, nešto sazidati?”, mislila sam si. Moji roditelji znaju sve to. Isto tako, nisam htjela plesti tako da pletivo podsjeća na strojni rad. To se može. Međutim, koja je svrha? Od neke mašine se razlikujem upravo po tom ljudskom faktoru. Za ručni rad svake vrste važno mi je upravo da u njemu vidim makar sitne nesavršenosti. Možda sam romantik, ne znam, ali daj mi da vidim gdje si čovjek i po čemu se razlikuješ od stroja. Tako imam osjećaj da sve ima svoju protutežu i pravi smisao. Alexi kažem da mi otvori vrata, podesi glazbu i upali svjetla, ali (još uvijek) s njom ne mogu ostvariti bliskost.
Da li imaš komad koji ne bi prodala ni za koje novce. Ono: „Moj je, ne dam ga!” I, naravno, zalepi nam neku sliku, ako je za javnost.
To pomislim kad god nešto tek napravim. Ipak, prevlada onaj osjećaj želje da ih pustim u život i potrebe da ih vidim na drugima. Znatiželja da vidim tko su ti drugi, kako će onome što napravim dati osobni pečat. Ostavila sam tek par komada za sebe. Nešto iz obećanja mojoj djevojčici da će postati njezini kad odraste, nešto iz želje da ih testiram. Samo je jedna majica od koje se nikako nisam mogla odvojiti jer je skroz moja i zaljubila sam se u nju preko svake mjere. Ona je sve ono što nikada nigdje nisam mogla pronaći za sebe, a imam osjećaj da sam oduvijek tražila. Riječ je ujedno i o jedinom modelu koji bih znala reproducirati jer je napravljen s predumišljajem. Ipak, znala sam da mi je narav takva da to nikada neću učiniti. Ne ponavljam se.
A što trenutno imaš na iglama?
Jednu merino vunicu indigo plave boje. Boga pitaj kamo ćemo nas dvije otići. Već sad me malo glava boli od nje jer je dosta krhka i neposlušna. Neka je. Bit će nešto karakterno, slutim.
Jedno pitanje kojem možda u 21. veku nije mesto, ali me ipak interesuje – više sa stanovišta organizacije vremena, nego kao gender issue – kako usklađuješ sva svoja interesovanja – od vođenja firme, preko kreativnog ispoljavanja kroz ‘Mjeru’ i, pretpostavljam, mnoge druge aktivnosti – sa tim da si i majka? Da se izrazim metaforično, a ostanem u branši: pucaš li nekad po šavovima?
‘Mjera’ me uzela pinkicu više nego je to s poslovne strane opravdano. S druge strane, na osobnoj razini me ispunjava toliko da lakše brodim kroz kolotečinu. Trenutno je ona moje najmanje dijete, i time najovisnije o meni. Sve drugo je posloženo tako da može funkcionirati s mojim uključivanjem i isključivanjem po potrebi. Psiholozi kažu da čovjek u multitasking modeu ne može dati kvalitetan doprinos ničemu. Ja ne znam kako bih živjela i iz čega bih rasla ako mi oduzmeš taj manevar. Da vidiš kako bih tek onda pucala po šavovima. Samo tako sam produktivna i lakše se fokusiram. Kad si sklon overthinkanju i perfekcionizmu, onoliko koliko sam ja, zadaci ti pomažu da ne uđeš u fazon paralize izvedbe. Na kraju se jedino pika što je realizirano, pa sad kako god, ali je odrađeno. Bolje nego da se ubiješ promišljajući i ne napraviš ništa.
Neću te pitati kamo ideš, jer osećam da si u prelomnom trenutku, pa ću to ostaviti kao cliff hanger za sledeću sezonu, ali ću te pitati ovo: Da li si ti, Jelena Petković, dizajner pletiva ili ti je jos uvek teško da to prelomiš preko usana? Šta bi ti rekla da je tvoja profesija?
To je jedna od rijetkih stvari koja mi ne ide teško preko usta. Jesam, dizajnerica pletiva sam. Sve drugo će u mojoj biografiji stajati s referencom i dokazom, međutim, kad izgovaram sve ono čime sam se bavila i za što sam se obrazovala, puno teže mi ide pojašnjavanje tih naoko nespojivih djelatnosti i interesa. Kod mene ništa nije išlo jednolinijski. Sve je šareno poput mojih pletiva. Od toga da sam za ekonomski fakultet zarađivala novac kao pilates instruktorica, pa sam se poslije toga našla u novinarstvu, da bih završila u marketingu i PR-u, potom sudjelovala u osnivanju tvrtke koja se bavi nadzorom imovine dronovima i podmornicama, a usput i poučavam ljude komunikacijskim vještinama oslanjajući se na edukaciju iz mikroekspresija, body languagea i NLP-a, koju sam i sama prošla. A sad najednom još i pletenje. Naviknuti smo na koncept: jedan faks, jedan fah, jedna cesta, jasan put. Međutim, komparativna prednost leži upravo u tome da te različiti poslovi i interesi obogate i, ako sve spoznaje koje tako stekneš uspiješ povezati, lakše se prilagođavaš, šire vidiš, dovitljiviji si i korisniji, i sebi i društvu.
